GEORGE ORWELL: NIKO I NIŠTA U PARIZU I LONDONU

 

GEORGE ORWELL:  NIKO I NIŠTA U PARIZU I LONDONU

    Znameniti engleski književnik, Džordž Orvel (Erik Bler), romanopisac i izvanredni esejist sociološkog pristupa književnosti, svetu je postao poznat nakon Drugog svetskog rata, pre svega po sjajnoj alegorijskoj satiri Životinjska farma i romanu 1984., pesimističnoj antiutopiji, prikazu modernog sveta utonulog u totalitarizam – apsolutnu neslobodu i kontrolu ljudi, kontrolu svih njihovih aktivnosti i misli,  zadiranja u ljudsku intimu i snove. Orvel je pre rata pekao zanat nastupajući kao nezavisni socijalista, učesnik Građanskog rata u Španiji i kritičar laburista i komunista. Roman Burmanski dani njegova je jetka kritika britanskog kolonijalizma (Orvel je jedan period svog burnog života proveo u Burmi, jednoj od kolonija Britanije, kao državni službenik, opisavši to iskustvo, pored pomenutog romana i u esejima Ubijanje slona i Vešanje), dok Niko i ništa u Parizu i Londonu (1933.) pokazuje slike strave i užasa dna društvene lestvice, mučne slike socijale i života na margini dve kapitalističke metropole. Bila je to izvrsna opservacija tamne strane prebogatog društva – prebogatog, ali za koga. Uz Hamsunovo remek delo Glad, svakako jedan od najboljih sociološko kritički intoniranih romana svetske književnosti na temu bede i bezdušnosti kapitalističkog, nemilosrdnog i dehumanizovanog sveta koristoljublja i odsustva bilo kakve empatije. Originalna verzija knjige Niko i ništa u Parizu i Londonu bila je naslovljena A Scullion's Diary (Dnevnik perača sudova).

Pariz, prva polovina 20. stoljeća

U hotelu su živjeli brojni čudaci. Pariški su slumovi pravo okupljalište za osobenjake svih vrsta – za ljude koji su upali u samotničku, suludu kolotečinu i već su digli ruke od toga da se trude živjeti normalnim, pristojnim životom. Siromaštvo ih oslobađa od uobičajenih stega ponašanja, baš kao što novac oslobađa ljude od rada. Neki stanari našeg hotela živjeli su tako neobično da se to jedva može riječima opisati.

Prvi susret s bijedom vrlo je zanimljiv. Toliko si mislio o bijedi – to je nešto čega si se čitav život pribojavao, nešto za što nisi znao da će te prije ili kasnije zadesiti; a sve je potpuno drugačije i prozaično. Mislio si da će svi biti vrlo jednostavno; sve je neobično završeno... Otkrivaš kako je to biti gladan.S kruhom i margarinom u želucu, izlaziš i gledaš izloge. Posvuda hrana koja te vrijeđa, u golemim, rastrošnim hrpama. Upoznaješ dosadu koja je neodvojiva od bijede; trenutke kad nemaš što raditi, a budući da si neishranjen, ništa te niti ne zanima. Ležiš na krevetu po pola dana i osjećaš se kao mladi skelet iz Bodlerove pesme. Samo te hrana može podići. Otkrivaš da čovjek koji samo tjedan dana živi na kruhu i margarinu više nije onaj čovjek, već samo želudac s nekoliko pomoćnih organa... Tisuće ljudi u Parizu živi tako – siromašni umjetnici i studenti, prostitutke kad im se ne posreći , nezaposleni svih vrsta. To je, tako reći, predgrađe bijede.

   U proleće 1928. godine (nakon pet godina provedenih u Burmi) Džordž Orvel se preselio u Pariz, u nadi da će moći da živi kao honorarni pisac. Ipak, to mu nije pošlo za rukom, pa je morao da se izdržava kao perač sudova u hotelima i restoranima. Godine 1929, bolestan i bez para, revoltiran kolonijalnim imperijalizmom vratio se u London, a svoja iskustva iz ovog perioda kasnije je opisao u romanu Niko i ništa u Londonu i Parizu (1933.) (bio je to njegov prvi roman). Žestokom, socijalnom kritikom i dozom ciničnog humora Orwell jetko secira svoje pariske dane provedene u ekstremnom siromaštvu i očaju – zadah bede životarenja na dnu jednog velegrada, koji sa druge strane blista u izobilju i nudi svetlost samo za odabrane. Pronicljivošću i gorčinom humora Orvel daje sliku jednog prebogatog društva i njegovog naličja koje se guši u tami, beznađu i haosu materijalne bede od koje se svi groze, prave se da je ne primećuju i odbacuju je nemilosrdno. Život na dnu, nedostojan čoveka, oslobođen bilo kakve humane note, pravih vrednosti. Bitka za goli opstanak i puko preživljavanje, tamo gde prestaju svaka etika i pravila tzv. normalnog života. Pariski spleen guši svaku nadu, ljudskost, humanost, saosećanje i vrednosti napredne civilizacije. Život u demokratskom i humanom svetu, gde se materijalna beda smatra sramotom i neoprostivim nedostatkom, gde se čovek koji nema materijalnih sredstava smatra nižim bićem i biva osuđen i odbačen od svih (kao loš primer ostalima, pre svega).

Kada čovek zapadne u neimaštinu, dođe do jedne spoznaje koja preteže nad ostalima. Otkrije dosadu, gnjavažu zbog trica i nagovještaja gladi, ali i otkrije važnu osobinu bijede koja sve iskupljuje: činjenicu da ona poništava budućnost. Vjerujem da je to iskusio svatko tko je živio u oskudici. To je osjećaj olakšanja, gotovo užitka, u tome što znaš kako si sad zaista na dnu. To znatno umanjuje tjeskobu.

    Roman Niko i ništa u Parizu i Londonu govori o životu beskućnika, o tome kako ih običan svet gleda i na kako brutalan i perfidan način kapitalizam ubija ljudsko u ljudima. Govori se o skitnicama koje žive od danas do sutra, fizički umorni, a psihički osakaćeni. Roman je pisao iz ličnog iskustva jer je kao mladić i sam živeo kao skitnica i u Parizu i u Londonu. Taj život je ostavio trajne posledice po njegovo zdravlje. Umro je od tuberkuloze 1950. godine u 47. Godini. Roman obiluje nizom (tragi)komičnih scena i (ne)mogućih likova. U stalnoj potrazi za izvorom bilo kakvog prihoda, unutar velegradskog miljea koji u pojedinim četvrtima odiše bedom i specifičnim sirotinjskim spleenom, Orwell upada u nizove neverovatnih situacija (prikrivajući svoj ponižavajući status na razne načine) i tone sve dublje. Humor je ogoljen i obojen crnilom. Niko i ništa u Parizu i Londonu nije roman, već neka vrsta dokumentarnog prikaza života koji je stran većini čitalaca. U tome je i bila poenta: Orvel je želeo da engleskoj srednjoj klasi, kojoj i sam pripada, pomogne da razume život koji uživa, a koji se temelji na životu što im se odvijao ispred nosa. Ovde su očigledna dva tipična aspekta Orvela kao pisca: njegovo viđenje sebe kao nekoga ko otkriva bolnu istinu, istinu koju ljudi iz različitih razloga ne žele da čuju, ali i sebe kao predstavnika engleske moralne savesti.

Jednom smo se javili na oglas u kojem su tražili pomoćno osoblje za cirkus. Moralo se premještati klupe i čistiti smeće, a za vrijeme predstave stajati na dvije bačve tako da ti lav može skočiti kroz noge. Kad smo stigli, sat prije navedenog vremena, zatekli smo red od pedesetak ljudi koji su čekali. Očito ima nečeg privlačnog u lavovima.

Nekoliko dana živjeli smo na suhom kruhu, a onda dva i po dana uopće nisam jeo. To je bilo gadno iskustvo. Neki ljudi poste po tri tjedna i više, i kažu da je post sasvim ugodan nakon četvrtog dana; ja ne znam, jer nikad nisam postio više od tri dana. Vjerojatno je drugačije kad čovjek to radi dobrovoljno i nije izgladnio već na samom početku.

Prvog dana (gladovanja), odviše trom da bih tražio posao, posudio sam ribički štap i pošao pecati na Seinu, s muhama za mamac. Nadao sam se da ću upecati dovoljno ribe za jedan obrok, ali dakako, nisam. Seina je puna bjelica, ali postale su vrlo lukave za vrijeme okupacije Pariza.

Glad svodi čovjeka na takvo stanje, da mu se čini kako nema kičme ni mozga, najviše nalik posljedicama jake gripe. Kao da se pretvorio u mlohavu meduzu, ili da su mu izvadili svu krv i ubrizgali mu mlaku vodu. Moja glavna uspomena na glad je potpuna tromost koja me je obuzela; i to da sam morao vrlo često pljuvati, a pljuvačka je bila neobično bijela i vunasta.

   Nakon meseci sve dubljeg potonuća u bedu, poniženje i glad, iscrpljujuće bitke za opstanak i ostatke čovekovog dostojanstva, Orwell napokon pronalazi sreću i mir kao sudoper (plongeur) u jednom od mnogih pariskih hotela. Glad čoveka dovede u najgora depresivna stanja, pa kada bi napokon progutao nekoliko komada hleba, raspoloženje i nada bi se vratili. Ropski karakter posla perača suđa kod Orwella je stvorio mnoga pitanja njegovog smisla. Navodi neke od odvratnih ropskih poslova koji su za društvo nužni kao što je rad u kanalizaciji ili kopanje uglja; u poslu perača suđa ne vidi potrebu i nužnost za društvo, jer u luksuzu otmenog restorana vidi njegovu besmislenost. George Orwell, u svojoj knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu, uvodi nas u svet ljudskog podzemlja bede i skitnica. Knjiga se pri čitanju čini kao roman pisan u prvom licu, fikcija, ali suštinski su to memoari. Navodno se svaki detalj u knjizi zaista desio Orwellu u tom periodu njegovog života, sa izuzetkom kako su događaji vremenski poređani. Život u Parizu nakon godinu i po, samo je početak Orwellovog pada. Časovi engleskog jezika donose mu sve manje prihoda, a nakon pljačke u hotelu, polako ulazi u bedu. Kako su mu primanja nestala, tako je ostatak novca raspoređivao vođen instinktom za preživljavanje. Najveći problem u prvoj fazi siromaštva je stid. Nije lako preko noći početi prositi i moliti za hranu, a i svakodnevna rutina se izobličuje. Novca ima tačno da kupi pola kile hleba, ali prodavac odreže malo više od polovine, i pita ga da li mu smeta ako košta dva sua više? Pola kilograma franak, a on u ruci ima tačno franak. Mora proći nekoliko sati pre nego se ponovo odvažiš u pekaru. Susretanje sa dobrostojećim poznanicima izbegava tako što odlazi u najbliži kafić. Kada je već ušao u kafić, od istog tog stida i bontona naručuje kafu sa poslednjim novcem u džepu.

U petnaest dana tako sam se privikao na kolotečinu života sudopera da sam teško i mogao zamisliti nešto drugo. Bio je to život razmjerno ujednačen. U petnaest do šest naglo sam se budio, uskakao u umašćenu odjeću i izlijetao iz kuće neumivena lica i ukočenih mišića. Tek je svitalo, i prozori su bili tamni, osim u radničkim kavanama. Nebo je nalikovalo golemu, glatkom, kobaltnom zidu, a krovovi i kupole kao da su bili izrezani iz crnog papira i zalijepljeni po njemu. Sanjivi čistači meli su pločnike velikim metlama, a čitave obitelji odrpanaca pretraživali su kante za smeće. Radnici i djevojke koji su u jednoj ruci držali komadić čokolade, a u drugoj kroasan, ulijevali su se u stanice metroa. Uličicama su sumorno tutnjali tramvaji krcati radnicima. Požurio bih na stanicu, izborio se za mjesto – čovek se u pariškom metrou u šest ujutro doslovce mora tući – i stajao pritiješnjen u gomili putnika koja se drmala, licem u lice s nekim odvratnim Francuzom koji je bazdio na ciknuto vino i češnjak. A onda bih zaronio u labirint hotelskih podruma i zaboravljao da postoji danje svjetlo sve do dva popodne, kad bi sunce pripeklo, a grad bi se zacrnio od ljudi i automobila.

Osjećao sam – teško je to objasniti – neku vrstu tromog zadovoljstva, zadovoljstva što ga valjda osjeća dobro nahranjena zvijer, jer je život postao tako jednostavan. Ništa ne može biti jednostavnije od života plongeura. On živi u ritmu između rada i sna, ne preostaje mu vremena da misli, jedva da je svjestan vanjskog svijeta. Njegov Pariz svodi se na hotel, nekoliko bistroa i krevet.

Shvatali smo da nismo divni stanovnici divnog svijeta, već hrpa slabo plaćenih radnika koja se opija do mučnine i očaja. I dalje smo ispijali čaše, ali tek iz navike, i odjednom nam se vino učinilo odvratnim. Glava mi se napuhala kao balon, pod se ljuljao, jezik i usne potamnili su mi, umrljani vinom. Ovako sam uglavnom provodio subotnje večeri. Za mnoge muškarce u kvartu, neoženjene i bez ikakve mogućnosti, tjedna pijanka je bila jedino zbog čega je vrijedilo živjeti.

    Urnebesni opisi rada koji oslobađa, ispod dna društvene lestvice – pronicljivi, jetki, tragikomični i prepuni ironičnih tonova uranjaju, u stilu Charlesa Bukowskog (Pošta, Faktotum), u samu srž modernog sveta i dostignuća demokratskog i civilizovanog društva. Ispod naslaga sarkazma, ravnodušnosti i crnog humora, izranjaju neka od ključnih moralnih i socijalnih pitanja i odgovora. Orwellove humanističke opservacije društva izobilja ne ostavljaju nikog ravnodušnim. Razotkrivanje farse tzv. progresa, jednakosti, sloboda i demokratije ogoljeno je i bolno.

Čini mi se da bi valjalo početi tvrdnjom kako je plongeur jedan od robova u modernom svijetu. Posao mu je ropski i u njemu nema umijeća; plaćaju ga dovoljno tek da bi preživio; jedini praznici su krevet. U ovom trenutku u Parizu žive ljudi sa završenim fakultetima koji peru suđe deset ili petnaest sati dnevno.

Pitanje je zašto to ropstvo i dalje traje?. Rob, rekao je Markus Katon, mora raditi kad god ne spava. Nije važno je li taj rad potreban ili nije, on mora raditi, jer je rad sam po sebi dobar – barem za robove. Ovaj stav održao se do dana današnjeg i zbog njega se nagomilalo mnogo beskorisnog rintanja. Uvjeren sam da se u dnu ispod ovog nagona za promicanjem beskorisnog rada krije puki strah od rulje. Rulja je skupina niskih životinja koje bi mogle postati opasne ako imaju sigurnog vremena; sigurnije je kad su suviše zaposlene da bi mislile (tako teče razmišljanje). Upitaju li bogataša, što misli o poboljšanju uvjeta rada, on obično kaže nešto ovako: Znamo da je bijeda neugodna; zapravo, budući da nam je tako daleko, gotovo se volimo izjedati mislima o tome kako je neugodna. Ali ne očekujte od nas da bilo što poduzmemo. Vas, niže klase, žalimo isto kao što bismo žalili šugavu mačku, ali svim silama ćemo se boriti protiv svakog poboljšanja vaših uvjeta života. Dakle, draga braćo, budući da se očito morate znojiti kako biste platili naša putovanja u Italiju, znojite se i budite prokleti.

London, prva polovina 20. stoljeća

    Povratak u Englesku, London, započinje novim iskustvima bede, skitničenja i gladi, kao i još žešćim, sarkastičnim opaskama. Orvel se u Londonu upoznaje sa životom skitnice i zanatom prosjačenja. Krov nad glavom traži u gradskim prihvatilištima koji postavljaju novi prag odvratnog. Kreveti su puni stenica i žohara, a posteljina je vidno prljava i smrdljiva, koja se ponekad ne pere mesecima. Higijena je krajnje nedostojna čoveka; neka od prihvatilišta imaju samo jedan lavor vode, sa kojom se svi umivaju i peru noge. Skitnice su osuđene da traže hranu i pored one što dobijaju u prihvatilištu, jer su porcije nedovoljne i skromne. Većina beskućnika hranu osigurava prosjačenjem, a ponekad i krađom. Hrana se može pronaći i u crkvi, ali nakon obroka, cena se isplaćuje slušanjem propovedi.

Engleska je vrlo zgodna zemlja kad nisi siromašan. Opće je poznato da se u Londonu ne može umrijeti od gladi, pa tako nije bilo razloga za brigu. Po svim uglovima stajale su grupice ljudi, malko neishranjenih, koje na životu održavaju čaj i dva kruha što ih Londončani gutaju svaka dva sata. Ovo je zemlja čajnika i burze rada, kao što je Pariz zemlja bistroa i rintanja.

   Slede nemilosrdni opisi još gore bede i beznađa, život skitnica i beskućnika po prihvatilištima i na ulicama Londona. Hladan, licemeran, bezdušan i ravnodušan svet nezainteresovano ili sa gađenjem i prezirom posmatra sirotinju koja besciljno luta i bori se za goli opstanak – bez trunke milosrđa, perfidno i cinično. Čitav jedan svet unesrećenih, odbačenih, neprimetnih i zaboravljenih paralelno egzistira unutar raskoši jedne od najbogatijih i najprestižnijih metropola – prepušten nemilosti i konačnoj propasti. Orwell na kraju knjige navodi opšta zapažanja o skitnicama, koje prosečni dobrostojeći čovek ne primjećuje golim okom, niti o tome puno razmišlja. Od detinjstva, u glavama formiramo sledeću sliku o skitnicama: prljavi, smrdljivi parazitski nitkovi koji bi radije umrli nego pošteno radili. Jedan od svima nama dobro poznatih stereotipa jeste da su skitnice većinom pijanci. Dovoljna je samo jedna banalna računica da se vidi kako je pijanstvo u nedostatku novca skoro pa nemoguće.

Potrebno je nešto reći o društvenom položaju prosjaka, jer kad se čovjek s njima družio i otkrio da su i oni obična ljudska bića, ne može da primeti čudnovati stav što ga društvo zauzima prema njima. Ljudi kao da misle da postoji neka bitna razlika između prosjaka i običnog radnog naroda. Oni su zasebna rasa – izopćenici, kao kriminalci i prostitutke. Radnici rade; oni paraziti, bezvrijedni po svojoj prirodi. Uzima se zdravo za gotovo da prosjak ne zarađuje za život, kao što zarađuje zidar ili književni kritičar. Prosjak je puka parazitska izraslina društva, a trpimo ga isključivo zato što živimo u humanom dobu, ali u biti zavređuje samo prezir.

    U hrabrom, revolucionarnom i beskompromisnom duhu savremenih levičara, George Orwell zasekao je do koske u samu srž tkiva jednog slobodarskog i humanog društva, razobličavajući socijalnom kritikom i rafiniranim humorom laž i nemilosrdnost na kojem se ono suštinski zasniva. Niko i ništa u Parizu i Londonu, zajedno sa Životinjskom farmom, romanom 1984. i brojnim esejima, gradi jednu impresivnu celinu razotkrivanja društveno-političke idilične stvarnosti moderne Zapadne civilizacije i ogoljeno, gotovo nemilosrdno upozorava na zvuke trube nadolazeće socijalne apokalipse jednog posrnulog i dehumanizovanog sveta modernog robovlasništva – bez vere, milosrđa i bilo kakve humane vizije budućnosti. Nitko i ništa u Parizu i Londonu Orwell je napisao 1933. godine, ali njen sadržaj je aktuelan i danas, razlike kao i da ne postoji u svetu ljudske bede.

 

By Dragan Uzelac