AZRA – PROLJEĆE JE 13. U DECEMBRU (1982.)

 

Snaga pisane reči uobličava kroz vreme duhovne bitnosti, iskustva, snove, misli, želje, poruke i strahove čuvajući ih od nemani zaborava i prenoseći kao gromoglasni šapat ka srcima onih što osluškuju i traže.

Rock and roll, jedinstveno duhovno iskustvo proizašlo iz bogate blues tradicije croonsa (žalopojki) i field hollersa (dernjava s polja) obojenih melanholičnim tonovima dvanaestice, duhovne snage spirituala i gospela evro-afričkih korena, klavirskih improvizacija ragtimea i afro-američke razigrane impulsivnosti jazza, dao je kroz vlastiti autentični izraz bunta i različitosti pun doprinos svetu poetike, pisane reči uzburkanih emocija-ogoljenih i sirovih do granica izdržljivosti.

Od romantičarskih, lirskih uzleta pop-rock klasika, preko sirovosti, angažovanosti, političnosti i epskih pasaža bazičnog rock and rolla pa do krajnosti minimalizma punka i undergrounda, socijalnih i satiričnih pokliča naglašenih slobodom forme jezika ulice i slenga, i zalaska u mračna područja svakojakog metala gde se reči transformiču u jezu primalnog krika i progovaraju neartikulisanom čulnošću, rock and roll je iskonskom neposrednošću i jednostavnošću izraza oslikavao život prepoznatljivom poetikom.

Nikada u pravoj meri priznat od strane akademskih krugova kao previše prizeman, bez poželjne diplome i poštovanja utvrđenih pravila, poetski svet rock and rolla iznedrio je mnoge od duhovnih veličina - umetnike, poete i predvodnike, prepoznate od strane onih koji svojeglavo prate svoj put ne obazirući se na opšte mišljenje i zadate teme ultimativnog tipa.

Jedan od svakako najbitnijih bio je i ostao Branimir Džoni Štulić - predvodnik i poeta benda Azra i čitave jedne generacije. Bio je svakako jedan od najboljih autora i najplodnijih stvaralaca jednog neponovljivog vremena, pesnik urbanog senzibiliteta koji je govor ulice i život grada veoma vešto transponovao u poetski svet rock and rolla. Godinama ispred svog vremena, među prvima je smelo i otvoreno istresajući gorčinu do kraja progovorio o problemima jednog društva u rasulu i moralnom padu, sopstvenim strahovima, stavovima, paranojama i snovima, urbanoj svakodnevnici, junacima, šonjama i marginalcima, hipokriziji, propalim vrednostima i jednom sveopštem rasulu društva decenijama uljuljkavanog pričama o slavnoj prošlosti, pravim vrednostima i standardu i svetloj budućnosti, koja uvek samo što nije stigla ali...

Pojavivši se s kraja sedamdesetih godina 20.-og veka, džepova prepunih pesama, ideja, snova i anarhičnih stavova revolucionarnih šezdesetih prvi je progovorio, ne štedeći sebe ni druge, o svim blagodetima društva koja ga tište, protutnjao učmalošću sredine poput neuhvatljivog uragana i nestao u daljoj potrazi za slobodom i srećom ostavivši vlastiti delo da govori kroz vreme kao upozorenje ili svest o skladu nesklada. Harizmatičan, svojeglav, istinski originalan, uvek korak ispred i bez dlake na jeziku, nemoguć za poređenje ili bilo kakvo svrstavanje, jedan jedini, manjina manjine - Branimir Štulić.

Bilo koja vrsta Džonijevog tumačenja i definisanja svodi se na uzaludan posao, iskrivljavanje neispravljivog. Reminiscencije koje me odvode tragovima prošlosti ka vremenu rane mladosti i jedne autentične epohe, uvode me neobavezno i nepretenciozno u čarobni, luđački svet Džonijevih pesama i jednog tako iskričavog, drugačijeg viđenja života.

Osamdesetih godina počinje djelomično slabljenje okova koje je država i partija postavila, što je pogodovalo umjetnosti. Time je i glazba pojačala svoj utjecaj među društvom, pojavljivanjem na televiziji i novonastalim radio stanicama. Novovalna hrvatska glazba svojim sadržajem u prvom redu izražavala je nezadovoljstvo i kritičnost prema političkom sustavu, društvu i pojavama u državi. Naravno da uz pjesme koje su tematizirale već navedeno, bilo je i pjesama ljubavnih tematika. Izražavanje stavova i ideja ovisilo je od benda do benda i njihovog stila. Ponekad je izražena kritika kroz stihove pjesama bila ironična i suptilnija, a ponekad se obraćala izravno. Nepovjerenje, izoliranost, nezadovoljstvo i frustracija zbog nemoći promjena, predstavlja preneseno značenje većine novovalnih pjesama. Novovalni bendovi kroz svoje pjesme koje je pratila istančana i drugačija glazba, iskazivali su svoje mišljenje i kritike. Sebe nisu smatrali glavnim akterima u promjeni na bolje, ali su vjerovali kako pjesmama mogu nešto postići.

Zagrebačka novovalna grupa Azra, pisala je poeziju u kojoj je prevladavalo kritiziranje mentalnog stanja društva pod socijalističkim režimom. Pjesme Užas je moja furka iz 1981. godine, Put za Katmandu iz 1982. godine te Kurvini sinovi, najpoznatije su pjesme koje slikovito karakteriziraju ozračje novog vala. Opisi grada u kojima prevladavaju jeftini barovi te mlado i staro stanovništvo bez perspektive, glavna je tematika pjesme Užas je moja furka.

                                                           Ivana Gregurić & Bruno Ćurko: Novi val i filozofija

Branimir Štulić autentična je figura popularne kulture, odnosno primjer produkta popularne kulture u glazbi – baštinik tradicijske i radničke te ikona urbane kulture. U svojim se tekstovima nameće kao socijalno osjetljiv, angažiran prosvjednik, zaštitnik slabijih i potlačenih, kritičar vladajućih, zagovornik promjena i prosvjeda. Upravo zbog toga, ali i unatoč tome, tadašnja je publika, između ostalog, prema njegovim pjesmama imala ambivalentan stav: dok su mu jedni zamjerali (slabe) sviračke i pjevačke mogućnosti, pretenciozne i politikantske tekstove pune nerazumljivih metafora, drugi su pak u njima vidjeli (i čuli) neposrednost glazbe, energije i poetike, a u Štuliću čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Štulićevi modernistički intonirani stihovi višestruko su obilježili (ne samo lirsku) senzibilnost desetljeća. U njima se pojavljuje nemilosrdna društvena kritika, angažirana polemika s političkim praksama i medijskim opsjenama, potreba da se stihovima reagira na stvarnost. Štulićev je subjekt izrazito angažiran, on je pobunjenik, čovjek koji bi mijenjao svijet. Njegov je diskurz stilizirani kolokvijalni idiom čije su glavne sastavnice urbani sleng, ideologemi, jezik medija i jezik ulice.

Novi talas (val) termin je kojim je domaća rock kritika odala priznanje kreativnom razdoblju jugoslovenske muzičko-scenske produkcije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, potaknutom recepcijom britanskog i američkog punka i tzv. novotalasne muzike, njegove manje radikalne i šire prihvaćene refleksije. New wave predstavljao je čudesnu post punk sintagmu koja upućuje na nešto što upravo dolazi, nadire, preplavljuje, buntovno vrišti, osvežava okruženje ustajale žabokrećine i stvara nesnosnu buku koja iritira malograđansku učmalost. Donosio je sobom vreme novog bunta, želje za slobodom i nezadovoljstva sveopštim političko-sociološko-kulturološkim dekadentnim stanjem monotonije, bezidejnosti i jalovosti jednog društva i trenutka u kojemu se dugo nalazilo.

Novi je talas neposredni izraz individualne, epohalnom istorijom napuštene, navodno marginalne težnje ka slobodi koja parira kolektivnom pojmu slobode. Novi talas se može uzeti kao način života (u državi), kao stil koji nije ispražnjen u puku pojavnost nego se javlja u vidu angažmana za slobodu pojedinca i socijalnu pravednost koja se izgubila potrošnjom ideala revolucije (kako rokenrol, tako i kod nas, socijalističke revolucije u posustajanju, nestajanju i pretvaranju u vlastitu parodiju, licemerje i farsu). Parirajući populističkom negovanju bezbrižnosti vladajućih korumpiranih, demagogijom obojenih struktura vlasti, Novi talas oponira ravnodušnosti, poziva na bitni smisao popularne kulture i stvara uslove ne samo za kritičko mišljenje nego i za dejstvo kritičkog mišljenja koje se nije moglo uspostaviti preko nauke, zvanične kulture,  preko sistema dakle, koji je, i svojim paradnim monumentalizmom, označio kraj revolucije, a ne njeno neprestano trajanje. Kraj revolucije postaje evidentan u umnožavanju privilegija i oslobađanju kapitala. Revolt zato treba uzeti kao način na koji kritika deluje, kao nepristajanje na pasivnu kritiku koja legitimizuje postojeće stanje. U našem regionu neposrednijeg, konkretnijeg dejstva kritike, očigledno, nije bilo: od 1979. do danas. 

Proljeće je 13. u decembru (sa kultnog albuma Filigranski pločnici) nadire u čuvenom Džonijevom borbenom maniru na talasima zavijajuće gitare i čvrstine ritma. Revolucionarni duh Praškog proljeća i burne 1968. godine izvire između redova, osnažujući upitanost autora nad sudbinom i istorijom koja se ponavlja i pamti sve.

Proljeće je čak i u decembru
trinaestog
ili bilo kog drugog
proljeće stoji iza barikade
s podignutom rukom
zar sumnjaš u svoju djecu
misliš da ne pamte
kaži
da li te pitaju za put prema nebu
cijena je sigurno visoka
kaži
da li te pitaju s bijesom u sebi
ne tajeći ništa
ne htijući mnogo osim života

o čemu razmišlja obrisano lice
između dva osmijeha
i nakanom tamnijom od noći

o čemu razmišlja dok zuri u tvoju ženu
stvorenje niotkuda

možda te provocira

O čemu zapravo govori jedna od ključnih Džonijevih političkih protestnih pesama, jedna od njegovih bolno iskrenih i ogoljenih opservacija na temu demagogije, represije sistema i svih večnih samozavarajućih priča o iskonstruisanoj stvarnosti od strane oslobodilaca i pobednika? Postojala su dva veoma česta mišljenja: prvo je bilo da ova borbena pesma govori o 13. decembru 1981. u Poljskoj, o trenutku uvođenja ratnog stanja od strane tadašnjih Komunističkih lidera u strahu od invazije SSSR-a, kao odgovor na talas protesta sindikata Solidarnost (koji se spominje i u pesmi Poljska u mome srcu sa albuma Sunčana strana ulice). Tog jutra, proleća u decembru, Vojček Jaruzelski, general i poslednji komunistički lider Poljske obavestio je putem medija sugrađane da su tenkovi izašli na ulice širom zemlje, da se uvodi cenzura i zabrana okupljanja, gušeći ono malo slobode osvojene sindikalnim protestima pod Lehom Valensom kao liderom. Usledila su hapšenja opozicionara, zabrana sindikata, dok je na rudare koji su se usprotivili uvođenju ratnog stanja otvorena vatra. Drugo mišljenje bilo je da je pesma posvećena Titovoj represivnoj vladavini koja se u to isto vreme odnosila na gušenje protesta poznatog pod nazivom hrvatsko proljeće. 

Rokenrol je kod nas uglavnom bio samo forma, u biti jeftina senzacija bez suštinskog, buntovnog sadržaja, barem ne onog istinskog, otvoreno antisistemskog bunta koji se na Zapadu plaćao glavom – kao recimo u slučaju Džona Lenona koji je Džoniju bio glavno duhovno izvorište. Bila je to stvar poštenja o kojoj je Džoni nakon odlaska puno pričao, navodeći svih ovih decenija da se zbog licemerja i gluposti većine nije više imao kamo vraćati (sve o čemu je pevao pokazalo se više nego surovom istinom, a sve za šta se zalagao kao vrednost nestalo je u plamenu devedesetih. Čitav jedan svet srušio se u jednom dahu, ostavljajući Džonija još usamljenijeg – rezigniranog i ljutitog na sve mutave urlatore, sve one koji nisu želeli da ostane ni pomen na ljepotu porazbijavši sve snove i ideale). Branimir Johnny Štulić jednostavno nije bio deo iste priče koju je većina perfidno prihvatala. Rekao je šta je imao i povukao se da ne smeta vlastitom delu. Veličina Džonija Štulića po autoru ovih redova uveliko se zasnivala (pored naravno maestralne poetike i muzike) upravo na tom poštenju, hrabrosti, doslednosti i čvrstom stavu da beskompromisno stoji iza vlastitog dela i uverenja. Kad je napokon shvatio da je njegova borba bila uzaludnim pokušajem menjanja suštine stvari i sistema krivog srastanja, Džoni se povukao – nepovratno. Nije više bilo nikakvog smisla niti razloga nastaviti dalje.

Kružni tok istorije naše gluposti stalno nam se obija o glavu, kao i zlodela koja činimo upravo vlastitoj deci i njihovoj budućnosti koju smo potrošili. Štulić rezignirano postavlja ključna pitanja, čudeći se u neverici: dokle više? Umesto odgovora Azra nudi jednu od najlepših ljubavnih balada domaćeg rock and rolla – Ako znaš bilo što, ukrašenu melanholijom saksofona, zatim nežnošću, toplinom duše i prelepim Džonijevim vokalom. Nakon barikada i pokliča rezigniranog anarhiste, Džoni se privija uz voljenu ženu i nežno joj šapuće bisere na uho. Predivno, nestvarno senzualno i senzibilno.

 

By Dragan Uzelac

AMY WINEHOUSE (14. septembar 1983. - 23. jul 2011.)

 

AMY WINEHOUSE (14. septembar 1983. - 23. jul 2011.)

Bio je vreli julski dan, treća nedelja nakon obeležavanja setne četrdesetogodišnjice od misteriozne pariske smrti pesnika Džima Morisona, rock and roll pevača losanđeleskog benda the Doors, čiji se život okončao jedne tragične julske noći, 3. jula 1971. godine, kada me je  zatekla iznenadna vest (nedeljama pre toga zlokobni oblaci alkohola, narkotika i suicidalne depresije nadvijali su se nad još jednom rock and roll heroinom, zvezdom padalicom čiji su brojni problemi i nezadovoljstva izbijali na površinu poput užarene vulkanske lave) svetskih agencija: britanska pevačica Ejmi Vajnhaus pronađena je mrtva u svom stanu u Londonu.

Imala sam oko 16 godina i obožavala sam jazz. Dinah Washington, Sarah Vaughan, Tony Bennet, Učila sam pevati slušajući Monk, kao i mnoge druge soliste. Pevanje mi je oduvek bilo važno, ali nisam pomišljala postati pevačica, započinje svoju životnu priču Ejmi Vajnhaus u biografskom filmu jednostavno nazvanom Amy. Ne bih nikad napisala nešto što nije lično, jer, ne bih dobro ispričala priču ako je nisam doživela. Počela sam pisati muziku kao izazov samoj sebi, da vidim hoću li moći. Slušajući jazz i velike izvođače poput James Taylora i Carole King. Pokušali su me ukalupiti, ali ja imam svoj stil i pišem svoje pesme.

Na trenutak, kao da je vreme stalo. Tišina, neverica, tužna misao, uzdah, neodređenost osećaja sete i gubitka sa kojim saosećate. Neki čudan osećaj gašenja svega u vama obuzima vas u tim trenucima neverice i šoka. Zloslutni Klub 27 dobio je još jednog veličanstvenog člana, excentričnu divu rock and roll scene decenije koja je otvorila novo poglavlje, novi vek i novi milenijum. Kombinacija alkohola, zle kobi slave i opijata odnela je još jednu nevinu žrtvu. Noć između 22. i 23. jula 2011. bila je kobna po Ejmi – nakon popijene ogromne količine votke njeno krhko, odavno već istrošeno telo je jednostavno otkazalo.  Suštinski uzrok svega, zamagljen i zanemaren površnošću, bezdušnošću i nebrigom sveta koji je iznedrio, ostao je, po ko zna koji put, u senci posledice i najavi lešinara da unovče ovaj tragični događaj.

Uspeh za mene nije uspeh izdavača. Uspeh je za mene je sloboda da radim s kim ja hoću, da mogu odjebati sve i otići u studio kad ja trebam. Želim da me ostave na miru, samo trebam vremena da stvaram muziku.

Neprilagođena, buntovna, samodestruktivna, anđeoskog soul glasa uronjenog u najbolju rock and roll tradiciju, glasa koji je kulminirao na sjajnom Back to black albumu iz 2007. godine - albumu snažnih emocija i afirmativne soul melanholije predodređenih, veličanstvena Ejmi Vajnhaus nije predstavljala kombinaciju koja može dugo da traje. Napustila je jednostavno svet koji nije bio njen, otišavši putem svog nemirnog duha, jedinstvenog glasa koji dira dušu i pesama koje je ostavila svetu kao uspomenu na svoj raskošni talenat i dušu koja je bila previše osetljiva za razularenu buku gomile koja ne prihvata bilo kakvu različitost i nezavisne duhove što iskreno i do kraja slede isključivo vlastiti put i tanane osećaje. Jake i iskrene emocije preveliki su obostrani teret, jabuka razdora dvaju nepomirljivih svetova čiji konačni, neodložni sukob dovodi, uglavnom, do odlaska onih koji jednostavno ne žele da se uklope žrtvujući vlastite snove i ideale, svoj iskreni bunt suprotstavljen licemerju i ispraznosti gomile.

Njena uzbudljiva i tragična životna priča, njen povratak u tamu od samog početka kretao se zloslutnom linijom rastakanja talenta i jedne hipersenzibilne duše, retko talentovane i inteligentne osobe u pogrešnom okruženju i nizu zlokobnih detalja koji su se na kraju sklopili u jedan suicidalan, mračan mozaik koji je prosto uništio svojim teretom jednu preosetljivu dušu nespremnu da ponese težinu života, 21 gram ovozemaljskog zlokobnog iskušenja koji joj je nepravedno bio namenjen. Ejmi je rođena u Londonu, porodici jevrejskog porekla (poljskih i ruskih emigranata koji su se doselili u London), 14. septembra 1983. godine. Imala je srećno detinjstvo sa mamom Dženis, tatom Mičem i bratom Aleksom, ali onda su njeni roditelji odlučili da se razvedu, kad je Ejmi imala samo devet godine (nastavila je da živi sa majkom i povremeno posećuje oca). To je za nju bilo izuzetno bolno i depresivno  iskustvo (verovatno glavni uzrok svih njenih potonjih problema i konačnog tragičnog sloma jedne osetljive i ranjive duše kojoj nikad nije uzvraćena ljubav u pravoj meri i na istinski način, način kojim se Ejmi davala prema svima – iskreno i nesebično, preko granica izdržljivosti) koje ju je pratilo i kasnije.

When will we get the time to be just friends

It's never safe for us not even in the evening

'cos I've been drinking

Not in the morning where your shit works

It's always dangerous when everybody's sleeping

And I've been thinking

Can we be alone?

Can we be alone?

When will we get the time to be just friends

When will we get the time to be just friends

And no I'm not ashamed but the guilt will kill you

If she don't first

I'll never love you like her

Though we need to find the time

To just do this shit together

For it gets worse

I wanna touch you

But that just hurts

When will we get the time to be just just friends

When will we get the time to be just friends, just friends

When will we get the time to be just friends, just friends

When will we get the time to be just friends, just friends

Just friends

 

Kada ćemo dobiti vremena biti samo prijatelji

Nikad nije sigurno za nas, čak ni navečer

jer ja sam pila

Ne ujutro kada tvoj kurac radi

Uvijek je opasno kada svi spavaju

a ja sam razmišljala

Je li možemo biti sami, je li možemo biti sami?

Kada ćemo dobiti vremena biti samo prijatelji

Kada ćemo dobiti vremena biti samo prijatelji

I ne, ne sramim se ali ce krivica tebe ubiti

ako te ona prva ne ubije

Nikad te neću voljeti kao što te ona voli

No, moramo naći vremena

da sredimo ovo sranje zajedno

dok ne postane gore

Želim te dodirnuti

ali to samo boli

Kada ćemo dobiti vremena biti samo prijatelji

Kada ćemo dobiti vremena biti samo prijatelji, samo prijatelji

Kada ćemo dobiti vremena biti samo prijatelji, samo prijatelji

Kada ćemo dobiti vremena biti samo prijatelji, samo prijatelji

Samo prijatelji

Ejmi je bila izuzetan talenat i u školi. Čitava majčina strana porodice obožavala je muziku. Njeni ujaci su bili profesionalni džez pevači, a baka Sintija, neko ko je najviše podržavao Ejmi na njenom umetničkom putu (i čija je smrt u vreme snimanja kultnog albuma Back to black totalno slomila) je bila pevačica. Svi oni uticali su na Ejmin interes za džez. Međutim u tom periodu počela je da razvija loše navike, koje će je na kraju koštati života. Sa samo trinaest je probušila usnu, ubrzo uradila i prvu tetovažu, a već u sledećem momentu je eksperimentisala s marihuanom i ulazila u svet narkotika, koji će, uz malu pomoć alkohola dovesti njen život do dotalnog rasula i konačnog kraha, kojem su prethodile brojne depresije, ekscesi, nasilnost prema drugima kao i prema samoj sebi. Ali nije tu bila stvar samo u drogama i alkoholu. Njena mama ispričala je da je Ejmi imala samo petnaest godina kad joj je saopštila da je otkrila sjajnu dijetu: Jedem sve što želim, a onda povratim. Bio je to zlokobni uvod u bulimiju, još jednu od kobnih kockica koje će na kraju sklopiti Ejmin mozaik smrti. U tom periodu je, navodno, počela i da se bori s poremećajem ličnosti, ali je odbijala da zatraži pomoć ili dijagnozu. Narkotici, njena najveća slabost i zla kob samo će ubrzati njen totalni psihički i fizički krah. Industrija i mediji zdušno će u tome pomoći u svoj svojoj pohlepi i licemerju, gramzivosti koja ubija sve koji joj se nađu na putu.

Dugo mi je trebalo nakon prvog albuma (i lečenja koje je Ejmi morala da preduzme radi odvikavanja od alkohola i narkotika) da se posvetim ostalim stvarima. Pišem pesme kad sam sjebana u glavi. Moram to staviti na papir i napraviti pesmu, kako bih se bolje osećala. Osetiš kad se nešto kreativno počinje dešavati.

Ejmina muzička karijera u pravom smislu započela je kad je potpisala ugovor za Island Records 2002. godine. Prvo što je uradila bilo je preseljenje u Kamden u severnom Londonu, koji je devedesetih postao umetnički centar britpop kulture (Oasis, Pulp, Blur, Suede - pomenimo samo neke od kultnih britanskih sastava te kulture i vremena), a s tim u paketu i mesto gde se drogiralo i opijalo na svakom ćošku. Njen debitantski album, nazvan Frank je objavljen u oktobru 2003. godine. Mnoge pesme producirao je Salaam Remi (Salam Remi) koji je u njih dodao mnogo džez zvuka. Osim dve obrade, Amy je pomogla u pisanju svih ostalih pesama. Album je dobio pozitivne kritike, te su pevačicin glas uporedili sa Sarah Vaughan i Macy Gray. Kasnije 2004. godine, osvojila je Ivor Novello nagradu za Najbolju savremenu pesmu  koja se odnosila na prvi singl sa albuma, nazvan  Stronger Than Me. Album je nominovan i za Mercury muzičku nagradu. Iste godine je Amy nastupala na festivalu Jazzworld, V festivalu i Montreal internacionalnom džez festivalu. Osim Stronger Than Me, na albumu su se našli i singlovi Take the Box, In My Bad, You Sent Me Flying i Pumps.

Nisam mu mogla odoljeti
I couldn't resist him

Oči su mu bile poput tvojih
His eyes were like yours

Kosa mu je bila točno smeđe nijanse
His hair was exactly the shade of brown

Samo nije tako visok, ali nisam mogao reći
He's just not as tall, but I couldn't tell

Bio je mrak i ja sam ležao
It was dark and I was lying down

 

Ti si sve, on meni ne znači ništa
You are everything, he means nothing to me

Ne mogu mu se sjetiti ni imena
I can't even remember his name

Zašto si tako uzrujan?
Why're you so upset?

Dušo, nisi bila tu, a ja sam mislio na tebe kad sam došao
Baby, you weren't there and I was thinking of you when I came

 

Što očekuješ?
What do you expect?

Ostavio si me ovdje samog, toliko sam popio i imao sam potrebu za dodirivanjem
You left me here alone, I drank so much and needed to touch

Nemoj pretjerati, pretvarao sam se da si on ti
Don't overreact, I pretended he was you

Ne bi želio da budem usamljena
You wouldn't want me to be lonely

 

Kako da ti to kažem da razumiješ?
How can I put it so you understand?

Nisam mu dopustila da me drži za ruku
I didn't let him hold my hand

Ali izgledao je poput tebe, pretpostavljam da je izgledao poput tebe
But he looked like you I guess he looked like you

Ne, on nije bio ti
No he wasn't you

Ali svejedno mi možeš vjerovati, ovo nije nevjera
But you can still trust me, this ain't infidelity

Nije varanje da si mi mislio
It's not cheating you were on my mind

 

Da, izgledao je kao ti
Yes he looked like you

Ali čuo sam da je ljubav slijepa
But I heard love is blind

 

Kao kontrast njenom prvom albumu, Ejmi je pronašla uticaj ženskih grupa iz pedesetih i šezdesetih kao inspiraciju za svoj sledeći projekat. Pozvala je Dap-Kings da joj se pridruže u studiju i na turneji. U maju 2006. godine, demo verzije pesama You Know I’m No Good i Rehab (dve možda ponajbolje Ejmine pesme, njen zaštitni znak raspoznavanja u široj slušalačkoj publici širom sveta, sveta koji je za kratko vreme i sa svega dva snimljena studijska albuma uspela zauvek da osvoji svojom harizmom i nenadmašnim kvalitetom glasa, sposobnosti da drži pažnju i izrazi čistu emociju - tako tragično i osećajno) su se pojavile na njujorškom radio šou, East Village Radio. Novi album sadržavao je jedanaest pesama, te je zanimljivo da je završen u samo pet meseci. Skoro potpuno su ga producirali Remi i Mark Ronson. Promocija albuma je ubrzo usledila, te je Back to Black objavljen u oktobru 2006. godine. Odmah je postao broj jedan na UK Albums Chart muzičkoj lestvici, gde se zadržao do januara 2007. godine. U Americi je dospeo na sedmo mesto Billboard 200 lestvice.

Snimila sam novi album. Više je, ne bih rekla sirov, ali, nije pun jazz nota. Slušala sam puno ženskih bendova, grupa iz garaže. Takav je, kakav je. Ima mnogo više gitare. Ja sviram gitaru, slušala sam mnogo gitarskih grupa. U Camdenu… Nije baš previše slušljiv, ali  jazz je više ekskluzivan. Jazz je prilično elitistička muzika, na ovom albumu ga je puno manje. Nisam nikada mislla da će moja pesma o odvikavanju –  Rehab biti hit. Izdavač je rekao: Neka bude singl. A meni se to svidelo, znate. Jako sam ponosna na nju… Što se tiče popularnosti, da stvarno mislim da sam poznata, radije bih se upucala. Jer, to je zastrašujuće, znate šta mislim? To je grozna stvar.

Bio je to najprodavaniji britanski album 2007. godine, budući da je prodat u preko 1,85 miliona primeraka u samo godinu dana. Na albumu se našao veliki broj hit singlova. Prvi je nazvan Rehab. Pesma je dospela u top deset na muzičkim lestvicama i u Velikoj Britaniji i u Americi. Magazin Time ju je proglasio najboljom pesmom godine. Drugi singl sa albuma, koji je postao glavni singl za album u Americi, You Know I’m No Good je objavljen u januaru 2007. godine. On je dospeo na osamnaesto mesto britanske muzičke lestvice, dok je naslovna pesma, Back to Black, objavljena u aprilu iste godine dospela na 25. mesto. Posebno izdanje albuma je objavljeno 5. novembra 2007. godine u Velikoj Britaniji. Bonus disk je na B strani imao retke snimke pesama uživo, kao i pesmu Valerie. Istog dana izašao je i debitantski DVD nazvan I Told You I Was Trouble: Live in London. Na njemu se nalazi svirka uživo, nastala u londonskom Shepherd’s Bush Empireu, kao i dokumentarac u trajanju od 50 minuta, koji govori o karijeri mlade pevačice u prethodne četiri godine.

Pokušali su me natjerati na rehabilitaciju
They tried to make me go to Rehab

Ali rekao sam ne, ne, ne
But I said no, no, no

Da, bio sam crnac, ali kad se vratim
Yes I've been black, but when I come back

Znat ćeš, znati, znati
You'll know, know, know

Nemam vremena
I ain't got the time

I ako moj tata misli da sam dobro
And if my daddy thinks I'm fine

Pokušali su me natjerati na rehabilitaciju
They tried to make me go to Rehab

Ali neću ići, ići, ići
But I won't go, go, go

 

Radije bih bila kod kuće s Rayem
I'd rather be at home with Ray

Nemam sedamdeset dana
I ain't got seventy days

Jer nema ničega
'Cause there's nothing

Ništa me ne možeš naučiti
There's nothing you can teach me

To ne mogu učiti od gospodina Hathawaya
That I can't learn from Mr. Hathaway

 

Nisam dobio puno u nastavi
I didn't get a lot in class

Ali znam da ne dolazi u čašici
But I know it don't come in a shot glass

 

Pokušali su me natjerati na rehabilitaciju
They tried to make me go to Rehab

Ali rekao sam ne, ne, ne
But I said no, no, no

Da, bio sam crnac, ali kad se vratim
Yes I've been black, but when I come back

Znat ćeš, znati, znati
You'll know, know, know

Nemam vremena
I ain't got the time

I ako moj tata misli da sam dobro
And if my daddy thinks I'm fine

Pokušali su me natjerati na rehabilitaciju
They tried to make me go to Rehab

Ali neću ići, ići, ići
But I won't go, go, go

 

Čovjek je rekao: "Zašto misliš da si ovdje?"
The man said, "Why you think you here?"

Rekao sam, "Nemam pojma"
I said, "I got no idea"

"Ja ću, ja ću izgubiti svoje dijete"
"I'm gonna, I'm gonna lose my baby"

"Zato uvijek držim bocu blizu"
"So I always keep a bottle near"

 

Rekao je, "Samo mislim da si depresivan"
He said, "I just think you're depressed"

"Ovo ja, da, dušo, i ostalo"
"This me, yeah baby, and the rest"

 

Pokušali su me natjerati na rehabilitaciju
They tried to make me go to Rehab

Ali rekao sam ne, ne, ne
But I said no, no, no

Da, bio sam crnac, ali kad se vratim
Yes I've been black, but when I come back

Znat ćeš, znati, znati
You'll know, know, know

 

Ne želim više nikad piti
I don't ever want to drink again

Ja samo, oh, samo mi treba prijatelj
I just, ooh, I just need a friend

Neću provesti deset tjedana
I'm not gonna spend ten weeks

I neka svi misle da sam se oporavio
And have everyone think I'm on the mend

 

I nije to samo moj ponos
And it's not just my pride

Samo dok se ove suze ne osuše
It's just 'til these tears have dried

 

Pokušali su me natjerati na rehabilitaciju
They tried to make me go to Rehab

Ali rekao sam ne, ne, ne
But I said no, no, no

Da, bio sam crnac, ali kad se vratim
Yes I've been black, but when I come back

Znat ćeš, znati, znati
You'll know, know, know

Nemam vremena
I ain't got the time

I ako moj tata misli da sam dobro
And if my daddy thinks I'm fine

Pokušavaju me natjerati na rehabilitaciju
They try to make me go to Rehab

Ali ja neću ići, idi, idi!
But I won't go, go, go!

 

Top of Form

Bottom of Form

Top of Form

Bottom of Form

Ejmi je volela žurke i ubrzo je njen stan postao jedna od party baza, gde su se okupljali svi problematični likovi. Svog budućeg muža Blejka Fildera Sivila upoznala je 2005. i brzo postala opsednuta njim. I Blejk je taj susret opisivao kao ljubav na prvi pogled. Međutim, njihova veza prerasla je u nešto drugo, nekakvu patološku zavisnost. Blejk je postao najvažnija osoba u njenom životu, njihova ljubav inspirisala je njene pesme, ali postajala je destruktivna, u jednom bi se momentu grlili zaljubljeno na crvenom tepihu, već u sledećem pijani i drogirani tukli na ulici. Čak i slučajni posmatrači mogli su videti da Ejmi i Blejk uništavaju jedno drugo. Već sredinom 2005. Ejmin izgled opisivali su kao živi kostur. Naglo je gubila na težini, a psiholozi su to povezivali sa novostečenom slavom u kombinaciji s problemima sa hranom i kilogramima iz njene prošlosti. Druga teorija je da su u pitanju bile droge. Krek kokain i heroin će učiniti da izgledate kao kostur, kaže Čip Samers, specijalista za bolesti zavisnosti. Ejmini prijatelji, porodica i menadžeri bili su zabrinuti za njeno zdravlje i nagovarali je da krene na rehabilitaciju. Odbijala je, a čak je i pevala o tome u hitu Rehab.

Meet you downstairs in the bar and hurt
Your rolled-up sleeves in your skull t-shirt
You say, "What did you do with him today?"
And sniffed me out like I was Tanqueray

'Cause you're my fella, my guy
Hand me your Stella and fly
By the time I'm out the door
You tear me down like Roger Moore

I cheated myself
Like I knew I would
I told you I was trouble
You know that I'm no good

Upstairs in bed, with my ex-boy
He's in a place, but I can't get joy
Thinking on you in the final throes
This is when my buzzer goes

Run out to meet you, chips and pitta
You say, "When we're married"
'Cause you're not bitter
"There'll be none of him no more"
I cried for you on the kitchen floor

I cheated myself
Like I knew I would
I told you I was trouble
You know that I'm no good

Sweet reunion, Jamaica and Spain
We're like how we were again
I'm in the tub, you on the seat
Lick your lips as I soap my feet

Then you notice likkle carpet burn
My stomach drop and my guts churn
You shrug and it's the worst
To truly stuck the knife in first

I cheated myself
Like I knew I would
I told you I was trouble
You know that I'm no good

I cheated myself
Like I knew I would
I told you I was trouble
Yeah, you know that I'm no good…

 

Srela se sa tobom,povređenim, dole u baru

Zasukao si rukave tvoje majice sa lobanjom

Rekao si ,,zašto si to uradila sa njim danas''

I onjušio me kao da sam ,,Tanqueray''

Jer ti si moj drug, moj čovek,

Dao mi tvoje pivo i odleteo

Do momenta kad sam bila ispred vrata

Srušio si me kao Roger Moore,

 

Prevarila sam se

Kao da sam znala da hoću

Rekla sam ti da sam u nevolji

Znaš da nisam dobro

 

Na spratu u krevetu, sa mojim bivšim

On je u redu, ali se ja ne mogu zadovoljiti

Mislim na tebe u poslednjim bolovima

Ovo je gde moja sirena ide

Istrčala da te sretnem, čips i pita,

Rekao si ,, kada se venčamo''

jer nisi ogorčen

,,Više neće biti njih''

Plakala sam za tobom na kuhinjskom podu

 

Prevarila sam se

Kao da sam znala da hoću

Rekla sam ti da sam u nevolji

Znaš da nisam dobro

 

Slatko spajanje, Jamajka i Španija

Mi smo kao što smo bili opet,

Ja u kadi, ti u fotelji

Oblizuješ se dok kvasim stopala

Onda si primetio mali tepih kako gori

Moj stomak iskrvario i želudac mi se uzburkao

Slegao si ramenima i to je najgore,

Ko je stvarno prvi zabio nož

 

Prevarila sam se

Kao da sam znala da hoću

Rekla sam ti da sam u nevolji

Znaš da nisam dobro

 

Prevarila sam se

Kao da sam znala da hoću

Rekla sam ti da sam u nevolji

Da, znaš da nisam dobro

Međutim, u jednom momentu je pristala, ali pod uslovom da i Blejk bude na lečenju sa njom u istoj ustanovi. Međutim, Čip Samers je odbio da ih leči zajedno. Objasnio sam Blejku da je nemoguće da ih lečim zajedno, ali da bih mogao odvojeno. Saopštili smo to Ejmi, a ona je samo gledala u njega čekajući da on odluči šta će da rade. A on je rekao: nema veze, naći ćemo neko drugo mesto. Najveći uticaj na Ejmi imala je njena baka Sintija, koja joj je bila najveća podrška u životu, koja ju je podsticala da postane pevačica, kojoj je verovala, koju je slušala. Cynthia je najjača žena u mom životu. Sve što imam dugujem njoj. Dugujem joj svu moju snagu. Sintija je preminula dok je Ejmi snimala svoj drugi album, Back to Black u Njujorku. Ejmi je slomljena prekinula snimanje i odletela kući, a na albumu se može osetiti i tuga zbog tog gubitka. Slika njene bake Sintije iz mladosti ostala je jedna od najpoznatijih tetovaža Ejmi Vajnhaus. Back To Black lansirao je Ejmi među najveće muzičke zvezde sveta i sad je osećala slavu sa svim njenim dobrim i lošim stranama, sa odgovornostima i pritiscima. Paralelno, Blejk se vratio u njen život. Venčali su se 2007. u Majamiju, a kad su se vratili u London, svi Ejmini problemi izbili su na površinu. Uspesi u karijeri s jedne strane, a turbulentan privatni život s Blejkom - učinili su Ejmi omiljenom junakinjom tabloida. Paparaci su kampovali ispred njenih vrata, prozivali je samo da bi videli njenu reakciju. Osećala se kao životinja saterana u ćošak, koja pokušava da pobegne od tih ljudi, objasnila je psihološkinja Anjula Mutanda. A u toj bizarnoj situaciji i pod pritiskom medijske pažnje, veza Ejmi i Blejka postala je još više zavisnička. Svetski skandal bile su fotografije Ejmi koja juri ulicama izbezumljena i krvava, nakon jedne od bračnih svađa. Tad je postalo jasno da su je njene zavisnosti potpuno preuzele. Kad se 2008. pojavio video u kojem puši krek kokain - niko se nije preterano iznenadio. Drastično je smršala, jedva da je išta ostalo od nje, ali i dalje se mnogo drogirala. Pritom, starila je, imala je psihičke probleme i kosa je počela da joj otpada, ispričala je Ejmina prijateljica Zoe Grifin. Sledilo je Blejkovo hapšenje, nakon čega je proveo 27 meseci u zatvoru zbog napada na vlasnika jednog bara. Za Ejmi, koja je bila kompletno zavisna od muža, taj period bio je totalno pomračenje, koje je kulminiralo na Glastonberiju, kad se njen nastup pretvorio u haos, jer je fizički nasrnula na fana. U svakom slučaju, činilo se da sve ide nabolje kad je Blejk izašao 2009. iz zatvora i zatražio razvod.

Pa ponekad izađem sama
Well sometimes I go out by myself

I gledam preko vode
And I look across the water

I mislim na sve stvari, što radiš
And I think of all the things, what you're doing

I u glavi slikam sliku
And in my head I paint a picture

 

Jer otkad sam došao kući,
Cos since I've come on home,

Pa moje tijelo je u haosu
Well my body's been a mess

I nedostajala mi je tvoja riđa kosa
And I've missed your ginger hair

I način na koji se volite odijevati
And the way you like to dress

Hoćeš li navratiti
Won't you come on over

Prestani praviti budalu od mene
Stop making a fool out of me

Zašto ne dođeš preko Valerie?
Why don't you come on over Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

Jesi li morao u zatvor,
Did you have to go to jail,

Oglasite svoju kuću na prodaju, jeste li našli dobrog odvjetnika?
Put your house up on for sale, did you get a good lawyer?

Nadam se da nisi pocrnjela,
I hope you didn't catch a tan,

Nadam se da ćeš pronaći pravog čovjeka koji će ti to popraviti
I hope you'll find the right man who'll fix it for ya

I kupuješ li igdje,
And are you shoppin' anywhere,

Promijenili ste boju kose, jeste li zauzeti?
Changed the color of you hair, are you busy?

I jeste li morali platiti kaznu
And did you have to pay the fine

Izmicao si cijelo vrijeme, još ti se vrti?
You were dodging all the time, are you still dizzy?

 

Jer, otkad sam došao kući,
Cos, Since I've come on home,

Pa moje tijelo je u haosu
Well my body's been a mess

I nedostajala mi je tvoja riđa kosa
And I've missed your ginger hair

I način na koji se volite odijevati
And the way you like to dress

Hoćeš li navratiti
Won't you come on over

Prestani praviti budalu od mene
Stop making a fool out of me

Zašto ne dođeš preko Valerie?
Why don't you come on over Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

 

Pa ponekad izađem sama
Well sometimes I go out by myself

I gledam preko vode
And I look across the water

I mislim na sve stvari, što radiš
And I think of all the things, what you're doing

I u glavi slikam sliku
And in my head I paint a picture

 

Jer, otkad sam došao kući,
Cos, since I've come on home,

Pa moje tijelo je u haosu
Well my body's been a mess

I nedostajala mi je tvoja riđa kosa
And I've missed your ginger hair

I način na koji se volite odijevati
And the way you like to dress

Hoćeš li navratiti
Won't you come on over

Prestani praviti budalu od mene
Stop making a fool out of me

Zašto ne dođeš preko Valerie?
Why don't you come on over Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

Oh Valerie?
Oh Valerie?

Valerie?
Valerie?

Valerie?
Valerie?

 

Zašto ne dođeš preko Valerie?
Why don't you come on over Valerie?

U periodu od 2009. do 2011. godine, pevačicina izdavačka kuća je vršila jak pritisak na Amy da snimi treći album. Iako su postojale neke demo snimke, datum izdavanja albuma je stalno odgađan, uz objašnjene da Amy nije ni ulazila u studio. Osim toga, njeni nastupi su s vremenom postajali sve kontroverzniji. Često je zaboravljala stihove pesama, kasnila i po sat vremena, te nastupala pod uticajem droge i alkohola, što se publici naravno nije sviđalo.

Htela je samo ozdraviti, objašnjavao je Ejmin prijatelj i saradnik. Znala je da stvari idu na zlo. Bila je vrlo iscrpljena i umorna od svega. Nije mogla izvući život iz tog akvarijuma. Mnogo novca je bilo u igri. Počela se raspadati u javnosti, a mediji su je gurali u krajnosti. Odjednom, bila je fora šaliti se sa njenom bulimijom i zavisnostima o narkoticima i alkoholu. Nije mogla pobeći od toga. Nisu je puštali na miru. Bilo je odvratno. Najveći mediji bili su je puni. Saznavši za novu ugovorenu turneju, počela je ponovo piti jer nije želela da ide. Nije više želela da peva stare pesme.

Osamnaestog juna 2011. godine, započela je evropski deo turneje u Beogradu. Ejmi je u Beograd bukvalno doneta, jer je prethodni dan nađena onesvešćena u svom stanu i takva prebačena privatnim avionom u Beograd. Nastao je pakao nakon što je ne svojom voljom izašla na binu. Beogradski koncert doživljavan je kao veliki povratak Ejmi Vajnhaus na scenu, a ispao je totalni debakl. Ejmi očigledno nije bila spremna za povratak, lomila se na sceni, teturala psihički slomljena i odsutna,odbijala je da peva, sve vreme je delovalo kao da samo želi da pobegne, a njen moćni glas potpuno se izgubio, toliko da je bilo teško prepoznati koju pesmu peva. Posle toga je ostatak njene evropske turneje otkazan.

Osećalo se da je kraj. Bila je neko kome više stvarno nije bilo stalo. Ne samo da je želela sabotirati svoju karijeru, već i svoje prijatelje i muzičke veze.

Samo tri nedelje nakon beogradskog nastupa i otkazivanja turneje, Ejmi je opet stala na stejdž, doduše u dosta intimnijoj varijanti, sa svojom kumicom Dion Bromfild. Delovala je dobro, ali kako je sišla s bine krenula je da pije. Ništa joj nije više ostalo, izgubila je ljubav, izgubila je svoju armiju fanova, izgubila je svoj glas - ono što ju je činilo jedinstvenom, konstatovala je novinarka Hana Fernando. Njen telohranitelj se seća kako mu je te večeri pokazivala snimke na laptopu i pevala i govorila Čoveče, pa ja mogu da pevam, a onda ga zamolila da je otprati do kuće. Otišla je na spavanje. Sledećeg dana se nije probudila.

Izgledala je kao da spava. Ležala je na krevetu. U snu. Ali, bila je mrtva. Nivo alkohola u njenoj krvi bio je oko pet puta veći od dopuštenog. Možda je kombinacija probavnih smetnji i alkohola zaustavila njeno srce.

Sada, kada je više nema i kada je utonula u svoj nedosanjani san sa anđelima, ostala je samo predivna muzika i čarobni glas kao bolna uspomena i sećanje u srcima onih koji su je sledili i voleli. Ostao je samo neizreciv osećaj, iskrena emocija kojom nadilazimo zlu kob ovozemaljske prolaznosti. Tears in heaven.

Bila je najprirodnija jazz pevačica koju sam ikad slušao, izjavio je nakon njene smrti čovek koji je bio njen muzički uzor, pevač Tony Bennett. Po meni, trebali su je tretirati poput Elle Fitzgerald ili Billie Holiday. Imala je taj potpuni talenat. Da je poživela, rekao bih joj: Uspori malo, prevažna si!. Život te nauči kako da živiš, ako dovoljno dugo poživiš.

 

 

By Dragan Uzelac, oktobar 2023. (dorađena verzija teksta)