RANKO MARINKOVIĆ - KIKLOP (1965.)

 

RANKO MARINKOVIĆ - KIKLOP (1965.)

    Fascinantan, kultni roman Kiklop, hrvatskog pisca Ranka Marinkovića, predstavlja delo koje tehnikama toka svesti i unutrašnjeg monologa, poput slavnog Uliksa Džejmsa Džojsa stvara ispovest intelektualca, Melkiora Tresiča, u predvečerje Drugog svetskog rata, njegovo zgražavanje i rezignaciju svetom brutalnosti, licemerja i laži, svetom gde su prave ljudske vrednosti uglavnom skrajnute iznimke prigušene bukom svetine.

Kako postoji Budućnost? Da li već postoji ono što će se dogoditi? Ako ne postoji, kako se može desiti ono čega nema? Postoji li već metak koji će prosvirati moju glavu? Onaj određeni metak puščani broj taj i taj, izrađen danas popodne u jednoj Kruppovoj fabrici u Essenu koji će mi razrovati mozak u jednoj sekundi koja je iz cjelokupnog vremena upravo za to odabrana?.

   Zagreb, 1941. godine. Tamni oblaci nadvijaju se nad svetom. Melkior Tresić, mladi intelektualac i novinar, zajedno sa skupinom umetnika i boema ,kuži život i svijet, zaodenut gorčinom, alkoholnim isparenjima i dimom bifea. Tok njihove svesti naslikan je lucidnom formom dijaloga i unutrašnjih monologa, skepse i rezignacije, neostvarenih snova i izgubljenih životnih bitaka. Na paletu surove stvarnosti oni nanose boje vlastitih snova, uverenja, zapažanja, umetničkih vizija i zajedljivog humora koji negira tu istu stvarnost što ih nemilosrdno demantuje i mrvi, rastače do ništavila i neprepoznatljivosti – šta napokon ostaje iza čoveka i njegovih stremljenja, čemu sva saznanja, trud, umetnički dometi, ideje, velika dela? Romanom Kiklop provejava čudesna kosmička sumorna atmosfera, osećaj apsurda i beznađa unutar kojeg nestaju sve ljudske vrednosti i uverenja pred naletima nadolazeće ratne Apokalipse.

Maestro, govori Melkioru:

- A ovi danas, mašinisti, misle da su sve oni pronašli. Kult mašine! Prepotencija! Inspiracija – benzinska. Pegaz – Ford, muza – Sonja Hennie, zdravlje na ledu i najgluplji nos na svijetu! Kakva je to poezija nastala u autu, u avionu, neka mi se kaže! Maženje zadnjice! Gde su bili bager i buldožer kad je Keops podizao piramidu, kad je Periklo gradio Akropolu? Kad je Sokrat zavitlavao po Ateni? Recite, jesam li pretjerao?.

Melkior:

-   Ni govora. Samo...

Maestro:

-    Da, kažite: Progres! Neka izvoli samo Progres, neka prođe. Ja ostajem! Neka juri, neka leti! Ja, biped obični, hodam na svoje dvije noge, zadovoljan što osijećam zemlju pod nogama, sretan što je gazim, gazim, gazim! Tu staru prokletu drolju što me rodila da bi me opet progutala! Da poludiš! A oni lete, lepršaju, žuri im se. Kamo? Kamo strojari, bravari, mehaničari, šoferi?.

Daj tog otrova, prokleti sofisto! I ne kesi se! Margaritas ante porcos – saopći Melkioru rezignirano tresući glavom. – Ovakvi su Sokratu dali kukute. A šta će meni dati? Struje. Električne energije. Ha, ha, ha – udari Maestro u neki ludi, frenetični smijeh. – Dalekovod...ha, ha, ha... s visokim naponom... ha, ha, ha. O, osobito s visokim. Čuvajte se! Opasno po život! A na stupovima, vidjeli ste? naslikali su mrtvačku glavu i dvije kosti, kao na flašici otrova. Kao u apoteci: molim jedan stup dalekovoda s visokim naponom. Imam da ubijem jednog mislioca, ha, ha, ha.

Melkior:

-   Ipak je elektrika u mnogome usrećila čovječanstvo – reče Melkior tek tako, da dokaže svoju prisutnost.

Maestro:

-  Čovječanstvo? Koje čovječanstvo? – Maestro se ozbiljno uzrujao. Ima raznih čovječanstava. Zar stari Grci nisu bili čovječanstvo? U čemu je to Aristotel bio nesretan bez visokog napona? Pa on je znao za trljanje jantara, ali ga je prezreo. Trljanje. Imao je važnijih misli od trljanja. Zar bi Dante pisao bolje stihove pod mliječnom žaruljom? Da je Leonardu bila potrebna nekakva elektrika, već bi on zavrtio tamo neke točkove da iskre vrcaju. Strojeve je konstruirao, ostali su nacrti, pa kako ne bi... A ipak je naslikao onu perfidnu feminu što se smješka, he, he. Smješka se ona životinjica ženska.

Melkior:

 -   A da li vi, Maestro, mrzite svaku energiju, ili samo električnu?

    Čini se da je osetio ironiju u Melkiorovom pitanju: pogleda ga podozrivo jednim okom, jer mu je dim od cigarete drugo ispunio suzom, i dobaci prezrivo:

Maestro:

-   Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.

Melkior:

-   Ipak se vozite električnim tramvajem!

Maestro:

- Nikada! - plane Maestro uvrijeđeno. – Ja cijeli sat pješačim do redakcije. Hodam i mislim. Ljudska misao se i rodila u hodu. Grci su mislili na ulici. Peripatetici su šetali. Ljudi i govore tako kako hodaju, to je moja teorija, ako vam se ne gadi. Neka se lingvisti i... kako se već zovu ti stručnjaci, objese, kad nisu opazili tu najočigledniju činjenicu. A šta je govor nego mišljenje? Drukčije govori onaj kome opanci upadaju u blato, nego onaj koji hoda po asfaltu. Tvrda riječ gorštaka kao kamen po kome gazi. Oni što brzaju u hodu – brzo i govore; oni što vuku noge, vuku i riječi. Kvantiteti nekih ravnica i akcenti tvrdih, neravnih terena. U govoru je sva plastika tla, tempo kretanja u prostoru. Ritam i melodija hodanja. Ljudi hodaju u duru i molu. Tako i govore: veselo i sumorno.

    Ljubavne avanture, neuzvraćene ljubavi, strast, požuda. Melkior, profesor filozofije i novinar (honorarni – rubrike: kazalište i film) luta životom i gradom, piše novinske članke, provodi besciljno vreme sa boemima poput Maestra i Uga po kavanama i bifeima (Dajdam), grozi se same pomisli na mobilizaciju i rat koji prosto lebdi u vazduhu, čezne za nestalnom i raskalašnom lepoticom Vivijanom. Prolaznost, apsurd i mnoštvo neodgonetnutih pitanja i nedoumica proganjaju u mislima uznemirenog i depresivnog intelektualca Melkiora Tresića na pragu nove ratne Apokalipse – što učiniti, kako izbjeći neizbježno, kaos, nasilnu smrt, nožžž. Njegov život pretvara se postepeno u pravu noćnu moru – sekence snova i fantazmagorije sve više isprepliću se sa epizodama iz stvarnog života, brišući granice razuma.

Ona (Enka, Melkiorova ljubavnica, žena izvesnog hirurga) sjedne i uzme uvrijeđeno popravljati kosu. On se okrene na leđa, šuteći. Smiješio se hladno, udaljeno. Stane joj prstima brojati kralješke na leđima, rastreseno, ne misleći na nju. Ona to osjeti na vršcima njegovih prstiju, indiferentnih od sitosti. Otrese se neprijateljski, pusti me. Tada je on odjednom obuhvati snažno i povali na leđa. I uzme je bijesno i iskreno, ne misleći više ni na šta. Ležali su na leđima i pušili istu cigaretu. Glavu je položila na njegovu mišicu, on se igrao njezinom dojkom: mala malina nabrekla joj srdito od draškanja. Tričav razgovor.

Bila mu je potrebna upravo ovakva, paradoksalna i lažljiva, nadarena za svaku vrst pokvarenosti. U njoj je nalazio pokriće za svoje stanje izgubljenosti, prljavu kupku za svoje leprozno osjećanje. Sve je to mimikrija užasnute svijesti nad živim blatom u koje čeka da ga gurnu. A ne može da bježi, jer sve još misli da je to san, ružan, strašan dječji san s monstrumima. Melkioru se dan smrači. Malo prije želio je trčati u svom svijetlom danu naprosto tako, bez straha pred sobom, lagan, prozračan. A sada osjeti mlitavu tromost u sebi kao strašnu prisnost tijela. Bacit ćeš me ljudožderima – ratnicima u kotao gde se kuha Historija. Što je Historija?.

Melkior – unutarnji monolog:

Historija – učiteljica. Usidjelica s naočalima na šiljatom nosu, histerija, neiživljena, sa šibom: nikad ne pogađamo što hoće, uvijek smo za nešto krivi, klečimo za kaznu u kutu, okrenuti zidu, strepimo, dršćemo, molimo onoga Boga nad katedrom (iznad kralja Mladog): pusti da odahnemo, da živimo, da nas oslobodi straha i smrti kojima nas prečesto bije naša draga učiteljica. Mi ne želimo Historije, mi želimo Života, Gospode! Ali što mi tebe molimo! Pa i tebe je ona udesila! Probila ti čavlima noge i ruke, pribila te na dva ukrštena balvana, uzdigla te do historijskog skandala, i zavela u svoje poslovne knjige pod pridjevom Raspeti. O, Gospode, ima li ikakve obrane od te luđakinje? I Gospod odgovori Melkioru tiho: nikakve.

    Ustreptali, uznemireni, cinični i rezignirani tokovi Melkiorove svesti nadiru, poput proletnjih bujica, ruše stubove stabilnosti i vrednosti na kojima je bio sagrađen dotadašnji život i haotično meandrirajući pretvaraju se u nihilizam, bezosećajnost, indiferenciju, ludilo.

Išao je s čudnim osjećajem nekog nereda u sebi. Nešto mu je smetalo u njegovoj uvijek pomno uređenoj svijesti. Kao da je netko unio neki strani komad namještaja u njegov udomaćeni i intimni kućni mir. Sve je nečisto, sve neiskreno! I ova jesen s lažnim nebom, s lažnom vrućinom, sa zelenilom umornim, uvelim kao našminkano lice starosti. Trebale su kiše padati, tužne, jesenje, i žuto lišće u alejama i šum vjetra u krošnjama, dani sivi, sumorni, noći duge, mokre, monotone. Verlaine. Les sanglots longs des violons de l’ automne. Prepuštanje nekim tugama, opuštanje, odmaranje. Ali ovo je sve neko nategnuto iščekivanje pred vratima operacione dvorane. Unutra se vrši misterij alternative: bit il ne bit? Nije to više pitanje, moj kraljeviću, to je čekanje. Pitanje je samo – kada? Kada će krvavi kirurg zarezati u moj pupak i povezati me ponovo s mamom Zemljom koja me tako gravitaciono vuče k sebi od ljubavi. Ali ja joj oduzimam silu. Ja razvijam svoju antigravitaciju asketski, svetački, anđeoski. Krila će mi narasti iz moje Anti-zemlje i poletjet ću u neko nezainteresirano, neutralno, natpatriotsko, nadljudsko nebo. Objesit ću se o neki oblak i njihat ću se iznad tebe, Mere-Folle, ja tvoj ludi sin, Melkior Tresić, pauk.

Sutra – je vremenska granica između dva budna stanja, između dva znanja o postojanju. Satovi ne određuju sutra. Političko sutra: Staljin mignuo Hitleru – harašo? – Hitler odmignuo - natűrlich. Historijsko sutra: i kad ljudi otkriše božansku moć materije, ona zavlada njima i pomuti im pamet, uništi život, a onda proguta i samu sebe i pretvori se u Silu koja uništi sve zakone i nema više nijedne svijesti koja bi je u ime Hegela mogla proglasiti glupom. Estetsko sutra: kad je čovjek otkrio rugobu materije, umjetnici postadoše obrtnici ružnoga... Filozofsko sutra: neće biti sutra. Sile će ispiti sve vrijeme i progutati sav prostor i utonut će od sitosti i dosade u vječni san. I kad poteče jedna vječnost, protegnut će se i zjevnuti mamurno, kao pijanica nakon lude terevenke u kojoj je sve oko sebe porazbijao, i pitat će gdje su stvari, gdje su ljudi?i osjetit će oko sebe strahovitu samoću i prazninu. I pobljuvat će se od očaja. I nastat će iz bljuvotine Novi Svijet u kome će se izleći senzibilni crvi koji će plaziti po blatu i slaviti njegovu ljepotu. I vjerovat će da ih je stvorio Veliki Crv na sliku i priliku svoju i da On obuhvata cijeli svijet svojom duljinom, a ta je tako beskrajna, te je njima neshvatljiva. Jer oni su mali crvi ograničene duljine, mada je svaki za sebe uvjeren da je dulji od svih ostalih. I tako će nastati uvjerenje o nejednakosti među njima. I jedna će manjina uspjeti da uvjeri većinu kako su oni doista dulji  i da su zbog toga sposobniji da shvate duljinu Crva Velikog. I postat će tumači i propovjednici, a zatim i vladari nad svojim istodužinskom braćom crvima. I bušit će sebi raskošne crvotočine na blatnim uzvisinama odakle je ljepši pogled na blatne predjele i manja opasnost od voda i poplava, a i manja naseljenost. I gledat će s prezirom na crve u dolinama. Onda će se zbog uzvisina među sobom zavaditi. Svaki će htjeti da ima uzvisinu onoga drugoga – činit će mu se ljepšom i udobnijom – i govorit će malim crvima u dolinama: tamo oni drugi izdali su Crva Velikog! Prpovijedaju da on i nema tijela nikakova već da je sama Duljina Beskrajna. Čista protežnost. Dirati u neki od atributa Njegova postojanja, a tjelesno postojanje jest atribut  najbitniji, to je prvi korak u nevjerovanje i gotovo izdaja. I zato se pozivaju vjerni crvi Crvu Velikom u borbu do istrebljenja protiv nevjernika. I tako će planuti rat strahoviti među crvima i trajat će do jedne druge vječnosti. A kada ta vječnost prođe, kad crvi sami sebe pojedu u svojim grobovima.

    Marinkovićev Kiklop sveobuhvatan je i sumoran kaleidoskop modernog sveta prve polovine 20. veka, sumorni kaleidoskop jedne civilizacije na zalasku, sa njenim menama i saznanjima, zabludama, vrednostima, uzvišenošću i konačnim istinama – od istorijskih i naučnih, do filozofskih, psiholoških i teoloških. Njegov nemilosrdni, strašni Kiklop-Polifem izjeda sve pred sobom – do same srži, ne ostavljajući mesta milosti ili bilo kakvom nadanju u veliko Sutra – Budućnost. Antijunak, intelektualac bez kompasa modernog Doba – profesor Melkior Tresić, jalovo se suprotstavlja nadmoći usidjelice Historije i zlog, jednookog Diva – Sudbine – njega izjedaju vlastita sumnja, nemoć, iluzije, neodlučnost, noćne more i rezignacija. Svet nepovratno srlja u propast, povlačeći sve za sobom – nema nevinosti, milosrđa, nema opravdanja, nema nedodirljivih.

A kamo sada? Svi su putovi zameteni neizvjesnošću. Valjalo bi krenuti s neke polazne tačke pod ovom noćnom kupolom izrešetanom zvijezdama. Za kojom zvijezdom? Svaka je zvijezda početak nekog kretanja. Svaka je misao zvijezda neke još nepoznate konstelacije utopljene u beskonačnosti vremena. Beskrajnosti. Predodžbene sljeparije. Metafore. Strahovita astronomija iznad života malog mesoždera što se zgrčio u gvalju čežnje pod svojim malim nebom jedne krinoline kojoj u vrhu sja – Vivijana. To je njegova sudbina. Stella Viviana. I pođe za svojom izgubljenom zvijezdom u zaludnu noć lutanja.

DON FERNANDO (obraća se Melkioru):

Naivno je i glupo u ovom svijetu biti dobar.To je uostalom i lažna dobrota, prema tome i lažna tragičnost. Nije nam potrebna tragedija da bismo otkrili tu strahovitu istinu. Štoviše, ona nam tu istinu i skriva šarmom umjetnosti, ona nas zavodi na uživanja podižući koketno pred nama svoju prljavu teatarsku suknju i pokazujući gadosti života uz zavodnički osmijeh. Čak ni smrt tu nije ozbiljna. I ništa nije ozbiljno i sve je naprosto lijepo i sve je poželjno. A ja hoću istinu gledati golu, bez tragičnih dronjaka. Jer ja znam da ispod tih krpa postoji druga tragičnost, ona duboka i prava i strašna, i da mi tu nikakav Racine ili Shakespeare ne može pomoći. Ja nisam Hamlet, ja znam odmah u početku da mi stric želi ubiti oca i oženiti majku i da bih to spriječio.

A što će vezivati tzv. normalne ljude? Ponosne, čiste, snažne Davide? Svaki je normalan, dobar, pošten, lijep, pametan na svoj način i drugog načina ne poznaje. Svaki je zasebna jedinka, osamljena kontemplativna monada, a između njih je nekomunikativna i očajno besmislena praznina. I tome jeste snaga monstruma što su udruženi i dinamični, jer ima što ih veže i pokreće (njihovi nedostaci i kompleksi), i tako nas obaraju pojedinačno, nepripravne, u času naše slabosti, u molitvi, to jest u času naše bolećive poetske kontemplacije, u času divljenja i poetskog zanosa.

UGO (lirski zanesen):

O vi, Diogenije, asketonanije, sluzavi gasteropodu omnia mea mecum porto, čudni sveče nad portalom bordela Historije, mučeniče martiromanije, samozvani naricatelju nad sudbinom Čovječanstva. Život nije san. Život je jedinstvo svih svinjarija – koje se zovu čovjek. Pustite svoje svinje na slobodu neka ruju po užicima, neka uživaju rokćući. Eto, pa sad recite da sam kreten.

MELKIOR:

Ne. Vi ste Nadsvinja, po Nietzscheu – osmjehnu se Melkior gadljivo gorko.

    Nakon što se strašni Polifem, Kiklop-jednooki, ljudožder, umešao u Melkiorov život, on dobija poziv od vojske. Na početku službe postaje konjušar, poniženi redov, a onda dospeva u bolnicu kao neuhranjen i slab, gde počinje da simulira ludilo i biva prebačen na nervno odelenje. Oporost, cinizam i gorki humor, poslednja su linija odbrane od sveta koji nepovratno tone u još veću kaljugu besmisla i krvavog sukoba. Napokon, Melkior uspeva da se oslobodi služenja vojske i vraća se kući. Staro društvo i nekadašnji život boemštine zatiče u još većem rasulu i haosu – ludilo rata ne prašta nikom, Polifem izjeda dušu svima..

MAESTRO:

Ja poštujem uspravnost, ljudsko dostojanstvo! Zgrčeni kreten u limenoj kanti  (automobilu) što juri ulicama – zar je to još čovjek? Pilji preda se, oči mu iskočile iz duplja kao ludom vjerniku; ne smije se osvrtati jer će se pretvoriti ne u biblijski stup soli već u hrpu željeza i govana, a žuri mu se u Budućnost, ha, ha.

    Na kraju, ironično, Maestro umire popišavši se na stub dalekovoda, popišavši se simbolično na svetlu Budućnost čovječanstva, njegove Elektrone. A rat, jednog aprilskog jutra 1941. stiže i u Kraljevinu Jugoslaviju. Polifem je tu.

Ove ulice već leže pokorene. Strpljivo očekuju udarce čizama. Ušli su već u Varaždin, čuo je usput razgovor među prozorima.

Siva hladna bezbojna aprilska nedelja mrzovoljno je žmirkala na iznevjereni grad. U aleji golo drveće od strepnje nije pupalo; vraćalo je svoje sokove jednoj zemlji pod sobom: hvala, ne treba. (Jadna majko, zašto si nas rodila!). Nije željelo da ga sunce ogrije: hvala i na tome; vraćalo je zelenilo svjetlosti. Nećemo mi, valjda, saviti nad glavom slavoluk od zelenih krošanja? Produži nam zimski san, govorilo je proljeću.

Motrio je tupo kako sljeću s neba rijetke pahuljice snijega: nestaju prije i nego dodirnu zemlju. Kratkotrajni život pahuljice. Prhne i ugine. A kako joj se možda čini dugim to trajanje! Jedan život nestvarne lakoće, lebdenje, bijeli san na putu od neba do zemlje. A na zemlji je kraj tom majstorskom djelu, paloj zvijezdi od čipkastih kristala. Gledao je to sitno savršenstvo na svome rukavu. Malo šestokrako čudo! (Sve su sniježne zvijezdice šestokrake. to je propisano, valjda, nekim kanonom kozmičke ljepote). Sja bijela zvijezda na mračnom nebu nedostojnog sukna. Ističe neko mirno, umno, krotko dostojanstvo svoje sređene bjeline u ovom svijetu crnih, nesređenih, podivljalih stvari. Polifem-kiklop gad sad po zemlji kroči. Osjeća se njegov kužni dah... Ugasila se moja bijela zvijezda, rastopila se u kapljici rose.

Koračao je već izvan gradskog područja, kroz polja, utabanim blatnim stazama. Još je čuo cin-cin tramvaja s poslednje periferne stanice. Zbogom, reče mu Melkior, nema više šale, ne prihvaćam cin-cin. Idem u susret Polifemu – ljudožderu što sada zemljom gazi.

U daljini se prolomio prasak. Gotovo u isti mah neki ljuti kukac u bijesnom letu zvizne Melkioru pored uha. U trenu on zagrli zemlju. To je onaj iz Essena, ha, ha, smijao se Melkiorov nos u mokroj travi. Promašio, ha, ha! Neka čuje zemlja, šapće Melkior u blato ispod sebe, neka zasviraju svirale: Polifem-kiklop jednooki krvoločni gad. Čemu cvjetovi i zelene grane? Sve će zgaziti, obrstiti on, požderat će cijelo proljeće. I zemlji reci: ne budi se... budi hladna, ledena, stegnuta mrazom, tvrda, neprijazna gromada. Budi mračni dom mrtvacima. Budi grob.

Začu tutanj u dubini pod sobom. Ispod njega zadrhtala je zemlja. Hropće zemlja razrovana, ranjena, kidaju joj tijelo njegova kopita. Polifem-kiklop dolazi!.

A kad je očima povratio vid na horizontu gorjelo je nebo. Praskave zvijezde rigale su vatru sa visine.

 

By Dragan Uzelac