Translate

subota, 1. listopada 2022.

WOODY ALLEN: MANHATTAN (1979.)

 


WOODY ALLEN: MANHATTAN (1979.)                                                      

 

    New York city je centar njegovog kosmosa. Megapolis, raskrsnica svih mogućih i nemogućih puteva, epicentar svetskih kulturnih dešavanja, sa čuvenim Kipom slobode, Menhetnom, Bronksom, Harlemom, Wall street prodavnicom najskuplje magle na svetu i Petom avenijom, poznatom pre svega po znamenitoj cvijećarnici, sedištu tajnovite TNT grupe, pozorišnom mekom zvanom Broadway, Cotton i ostalim jazz klubovima, žutim taksijima, Central parkom i rekom Hadson, večito energičan i užurban, u furioznom pokretu ka novim izazovima, stecište undergrounda i Fabrike u stilu a la Warhol, urbane gerile, svetskih faca željnih novih dokazivanja i prestiža, dvadesetčetvoročasovne frke, gužve i buke, betona, čelika i stakla, noćnog života i večne inspiracije za sve ekscentrike, snobove, odmetnike i umetnike sa ne baš uobičajenim pogledima na svet, mesto smrti Johna Lennona i mesto rođenja, egzistencije, ludila, kreacije i neuhvatljivih neuroza kultnog američkog reditelja, scenariste, glumca, džez klarinetiste, stand-up humoriste, pisca i genijalca na ivici ludila - Vudija Alena.

 

    Poput kamena koji se stalno kotrlja, ne skupljajući po sebi mahovinu konvencija, konformizma, neinspirativnosti, dosade i tupe ozbiljnosti proseka, Vudi Alen već pola veka nudi nešto sasvim različito, lucidno, satirično, diksilendom obojeno u svetu humora, filma i pisane reči. Neurozan i energičan, neuhvatljiv u svom neprekidnom jazz ritmu i pokretu, vickast, crnohumoran i pronicljiv, originalan, uvek na ivici među ludilom i genijalošću, on tutnji i neprekidno priča, režira, piše i sinkopirano cupka u brodvejskom svetu skečeva, tako rafiniranom i ciničnom, spremnom da parodira sve i svakoga, bez obzira na unapred zadate klišee iz prošlosti, mitove i nedodirljivost umišljenih samoproklamovanih veličina.

 

    Na jednoj od njegovih svetskih duhovnih turneja ukrcao sam se u zadnji vagon voza nesvakidašnjeg ludila i romantičarske avanture, trajno zaražen virusom woodyallenovskog humora, u potrazi za savršenom sekvencom. U potrazi za savršenom sekvencom u kojoj film nadilazi apsurd poprilično potrošenog sveta praznine. Ovo je priča o vudialenovskom biseru koji u sebi kriju upravo tu, savršenu sekvencu...

 

- On obožava New York. I idealizuje ga preko svake mere.

- Ne. Bolje ovako: romantizuje ga preko svake mere.

- Za njega, bez obzira koje je godišnje doba to je grad u crno-belom i pulsira po tonovima muzike Georga Gershwina.

 

     Veličanstveno ostvarenje Woody Allena, po mnogima njegov najbolji film - Manhattan, epska je, crno bela freska grada New Yorka (obojena romantičnom i nostalgičnom notom maestralne fotografije Gordona Vilisa), njegovog rodnog  mesta i mesta dešavanja većine njegovih filmova, snova i neostvarenih želja, frustracija. Malo je autora koji su na tako senzibilan način uradili posvetu nekom gradu. Priča o ljubavi i preljubi, pulsiranje života velegrada, izvrstan scenario sa gomilom urnebesnih dijaloga i lucidnog humora, izvrsno prezentirani od strane impresivne glumačke ekipe: Woody Allen, Diane Keaton, Michael Murphy, Meril Streep, Mariel Hemingway, Anne Bryne, čine ovaj film urbanom umetničkom legendom propuštenom kroz objektiv pronicljivog neurotičara Allena.

 

    Vudi Alen je u filmu Ajzak Dejvis (Isaac Davis), razvedeni četrdesetdvogodišnjak koji radi kao pisac televizijskih serija. Nezadovoljan je svojim dosadašnjim poslom, životom i traži novu inspiraciju - pokušava da napiše knjigu i izdigne se iz dotadašnjeg sivila i monotonije života. Zabavlja  se sa mnogo mlađom devojkom,Trejsi, curom od 17 godina koju tumači Merijel Hemingvej. Međutim, ubrzo se zaljubljuje u ljubavnicu svog najboljeg prijatelja Jejla (Majkl Marfi), podjednako neurotičnu Meri (Dijana Kiton). Ajzak ostavlja Trejsi i upušta se u isforsiranu vezu sa Meri, nakon što su ona i Jejl okončali svoju aferu. Da stvar bude još komplikovanija, njegova bivša supruga Džil (Meril Strip) koja ga je ostavila zbog žene( svoje nove, homoseksualne veze), želi da objavi knjigu o njihovom neuspešnom braku u kome će izneti sav Ajzakov prljav veš. Zaplet, koji se vremenom pretvara u woodyallenovski urnebesni, pulsirajući haos vrckavih monologa i intelektualnih, specifičnim ironičnim humorom obojenih dijaloga daje neverovatnu duhovitu notu ovom remek delu sedme umetnosti isprepletenu veličanstvenom atmosferom i kadrovima Njujorka koji diše punim plućima u svom broadwayskom stilu, u kombinaciji sa džeziranim tonovima besmrtnog Gershwina.

 

   Mnogi smatraju da je Menhetn poboljšana verzija prethodnog, ništa manje genijalnog Vudi Alenovog filma Eni Hol (1977.), i da je više od njega zaslužio Oskara za najbolji film, za koji inače nije bio ni nominovan, osim za scenario. Ta dva filma jesu slična. Snimani su jedan za drugim. Scenario za oba pomenuta filma Vudi Alen potpisuje zajedno sa Maršalom Brikmanom. Alen glumi slične osobe - neurotičnog Njujorčanina, lika kakvog ćemo kasnije često sretati u njegovim filmovima. U oba filma pored Alena glumi i Dijana Kiton. Filmovi su i tematski slični (komplikovane emocionalne veze). Ali u tonu, poruci koju šalju i brojnim nijansama, filmovi se razlikuju. Menhetn  je zapravo skica ljudskih odnosa, želja i htenja, često neispunjenih. Likovi možda naizgled deluju uspešno i srećno, ali u stvari vode komplikovane živote i niko od njih nije stvarno, istinski srećan. To su emocionalno nezreli ljudi u potrazi za srećom i privrženosću. Dok se u javnosti predstavljaju kao uspešni ljudi većina njih ima svoje probleme, svoje neuroze koje ih privatno muče. Emocionalna iskrenost izbija iz filma, koji je pun i Alenovog karakterističnog humora. Film ima dubinu, i odnos između komedije i ozbiljnosti, bergmanovske analize ljudske prirode i veza i odnosa, te je savršeno izbalansiran. Alen je uvek i bio dobar scenarista i ovde je ta kombinacija njegove duhovitosti, dosetljivosti i psihoanalize likova ukomponovana na takav način da u isto vreme biva smešna, dirljiva ali i tužna.

 

On obožava New York, uprkos tome što je on za njega bio metafora propadanja savremene kulture. Kako je teško živeti u društvu otupelom od droge, glasne muzike, televizije, zločina i smeća, objašnjava Woody u trećem licu vlastite poglede. A onda uleće sa razornim humorom i ironično priču vodi ka moralnom zapletu: Ja imam 42, a ona 17. Stariji sam od njenog oca. Možeš li poverovati u to? Zabavljam se sa devojkom od čijeg oca sam jači... Ona ima domaći zadatak. Izlazim sa devojkom koja ima domaći.

 

    Još jednom Vudi Alen na maestralan način prikazuje nam duh jednog gotovo romantičnog vremena (u odnosu na današnji svet), kao i ritam jednog čudesnog velegrada. Gradska vreva, psihoze i pritisak modernog velegrada zgušnjavaju se ubrzano, razarajući psihu glavnih junaka filma. Posao pritiska, godine pritiskaju, ljubavni i porodični život zapadaju u ćorsokak. U ritmu jazza, posebno dixielanda sve cupka i ubrzano se menja oko glavnog junaka. Veza sa mnogo mlađom devojkom čini se kao odušak i nova nada u haosu urbane džungle i svih (ne)mogućih pritisaka, osveženje ustajalosti i milion formi koje treba ispoštovati i izdržati. Kao i u većini Woody Allenovih filmova, i u Menhetnu ne nedostaje intelektualnih dosetki, humora, cinizma i izokretanja sveta na postavu. Tu su komentari, opaske, parodije i filozofske rasprave na sve moguće teme - od svakodnevnih trivijalnosti do umetnosti Ingmara Bergmana i odgovora na ključna pitanja o kosmosu, Bogu ili smislu života - uvek iz ugla iskričavog šereta, u furioznom tempu da prosto ne ukapirate šta vas je snašlo a kamoli da date neki relevantan odgovor. Ređaju se slike i sjajne fotografije grada New Yorka dok diše svojim punim broadwayskim plućima i avangardnom notom. Emocionalna iskrenost izbija iz filma, koji je prepun Alenovog karakterističnog humora. Film je sjajno izbalansirana priča, sa psihološki produbljenim likovima koji kroz sjajne dijaloge i postupke pokazuju svoju nezrelost i suprotnost svemu onome kako se predstavljaju u životu – kao ozbiljni, zreli, inteligentni i poslovni ljudi (suštinski totalno emocionalno nezreli i nedorasli ulogama koje izigravaju jedni pred drugima). Vudi Alen postiže ovim sjajnim filmom svoj najbolji odnos između komedije i ozbiljnosti, dok je glumačka ekipa na zavidnoj visini zadatka, dajući maestralne role i partije. Šlag na torti predstavljaju „bergmanovske” analize ljudske prirode i veza i odnosa.Vudi Alen je uvek bio dobar scenarista i ovde su njegove duhovitosti, dosetljivosti i psihoanalize ukomponovane na takav način da u isto vreme bivaju smešne, dirljive ali i tužne. Sve je u stalnom pokretu, jazz sinkopi, žurbi, neurozi, nedorečenosti, psihijatrijskim opservacijama, ritmu koji satire i sagoreva čoveka. Jedan od uglova prati život iz mračne, prizme egzistencijalističkog nemira glavnog Allenovog filmskog uzora - velikog Ingmara Bergmana. Njegova aura nadvija se nad Woody Allenom kao senka ogromnog hrasta i senči duhovito-vrckavo-jazz- broadwayski milje neophodnom dozom ozbiljnosti, dovoljnom da se sve ne raspe u haosu neprestanog cupkanja uz klarinet i smeha dijaloškog ludila.

 

- Imam šansu da odem u London, da studiram Akademiju za muzičku i dramsku umetnost.

- Stvarno? Kada si to saznala?

- Juče. Dobila sam pismo, ali ne želim da idem bez tebe.

- Hej, ne mogu da idem u London da studiram, naročito ne Šekspira. Znaš, ne izgledam dobro u helankama.

 

    Raspadnuti brakovi, uzaludna ljubav, vreme koje neumitno izmiče, nedostatak stvaralačke inspiracije - glavni lik raspršuje se u haosu modernog, ubrzanog življenja, ne nalazeći više čvrsto tlo i utehu... moderni New York prebrzo pulsira. Manhattan otvoreno govori o ljudima današnjeg haotičnog sveta. Njegova poruka govori o prihvatanju da ništa u životu ne može biti apsolutno sigurno i da u svim haosima koji nas okružuju ponekad moramo verovati drugima. Isakove oscilacije između različitih žena i povremeni svakodnevni događaji koji donose ogromne promene, doprinose filmu u kojem se oseća slučajnost i spontanost. Naravno da je Manhattan vrlo pažljivo strukturisan, oponašajajući stilom i pričom nepredvidivost stvarnog sveta, žrtvujući hrabre protagoniste i nemilosrdne negativce za realniju i haotičniju sliku sveta, u kojem niko nije siguran ni u šta i svi se trude nositi se emocionalno. Iako se većinski bave romantikom i ljubavlju, gotovo nikada nije postojao Allenov film u kojem se priča odvija kako bi se otkrila verzija stvarnosti presvučena šećerom. U Manhattanu se intelektualci prikazuju kao prilično pretenciozna gomila, a ne krem njujorškog društva. Svi smo ljudi, a mane, poroci i dobre namere Isaka, Meri i Jejla predstavljaju šarenu sliku neurotičnih i sukobljenih pojedinaca, nesigurnih u ono što zapravo žele uprkos naizgled besprekornom znanju filozofije i umetnosti.

 

   Moglo bi se raspravljati da li je ovo Alenov najbolji film, nakon niza decenija veoma kreativnog i nadahnutog rada i niza filmskih klasika, ali malo ko će se usprotiviti mišljenju da je Menhetn vizuelno najraskošniji od svih njegovih filmova. Film je snimljen u crno-beloj tehnici, koja je iskorišćena na pravi način jer filmu daje jednu klasičnu, nostalgičnu notu. Zaslužan za to je direktor fotografije, Gordon Vilis, čovek koji je najviše poznat još i po radu na Kum trilogiji, i koji je saradjivao sa Alenom na nekoliko njegovih filmova počevši od Eni Hol. Njih dvojica su uglavnom sarađivali kada se Alen okretao snimanju crno-belih filmova. Ovde je ta saradnja proizvela jedno vanvremensko delo, koje na savršen način prenosi na platno ovu melanholičnu romansu. Jedan od najprivlačnijih, najšarmantnijih, najlepših prikaza Njujorka na filmu. Impresivna uvodna scena, monolog sa montažom raznih snimaka Menhetna čista je filmska antologija, simfonija pokretnih slika. Film je tako, osim razmišljanja o životu i ljubavi i oda jednom gradu, poetski prikaz urbane sredine i njenih stanovnika. Pravi Menhetn nije zasigurno tako čist kakvim ga je Alen predstavio kroz film, ali to nije ni poenta. Autor je dao svoje viđenje, svoga kutka sveta, svog okruženja, onako kako ga on vidi i doživljava, i sigurno je to jedan romantiziran prikaz ali takav način odgovara priči. Muzika Džordža Geršvina, koja čini većinu muzike u filmu je još jedan aspekt filma koji je savršeno uklopljen u celu priču.

 

    Umetnička vizija Woody Allena, mozaik modernog sveta preslikan na filmskom platnu, čini ovaj film kompleksnim, inspirativnim, jezgrovitim i pogodnim za nebrojene mogućnosti tumačenja. Bilo je to vreme kada je film bio mnogo više od potrošne zabave, na svom kreativnom, umetničkom i intelektualnom vrhuncu, kada merilo kvaliteta nije bilo izraženo preko popunjenošću blagajne novcem, već popunjenošću duše i emotivnim zadovoljstvima. Bilo je to zlatno doba veličanstvenog Woodyja Allena i njegove neuhvatljive, uvrnute ironične dioptrije.

 

- Zašto je život vredan življenja? To je stvarno dobro pitanje.

- Pa, postoji nekoliko stvari, pretpostavljam, zbog kojih vredi živeti.

- Na primer?

- Kada bih morao da se odlučim za jednu stvar bio bi to Gručo Marks.

- ... i pesma Luja Armstronga.

- Švedski filmovi, naravno.

- Flaberovo Sentimentalno putovanje, Marlon Brando, Frenk Sinatra, predivne jabuke i kruške na Sezanovoj slici.

 

By Dragan Uzelac

Nema komentara:

Objavi komentar

POETSKI SVET ROCK AND ROLLA: pesme koje su menjale sve(s)t

  Izdavač: Centar za kulturu „ Vračar ˮ Mlade Bosne 7 Beograd   SNAGA BUNTA U RITMU POEZIJE   U knjizi Poetski svet rokenrola...