The Great Gig in the Sky (izgrađena oko progresije klavirskih akorda Richarda Wrighta) uzleće ka nebesima (metaforom o smrti) fantastičnim, hipersenzibilnim vokalnim soliranjem, dramaturški produbljujući album, senčeći ga i dajući mu dinamičku nesputanost, na trenutak pronalazeći unutrašnji mir i pomirljivost čoveka sa sudbinom koja mu je data, neosetnim bolom jača se iznutra i nestaje.
Ne plašim se smrti niti ću se ikada plašiti, bas me briga za to. Zašto bi trebalo da se plašim umiranja?
Nema razloga za to, jer jednom moraš otići.
Ako možeš da čuješ ovo šaputanje, to znači da umireš.
Nikada nisam rekao da se plašim umiranja.
Vokal Clare Torry (kao gostujuće britanske pevačice na albumu) u pesmi The Great Gig in the Sky u potpunosti je improvizovan (dok njezino emotivno, orgazmično zapomaganje daje pesmi trajnu snagu i dinamiku, nestvarnu jezu koja vibrira između polova tuge i ushićenja, prolaznog i većnog). Članovi grupe pevačici nisu dali precizne smernice, već su joj samo rekli da razmišlja o smrti i o hororu. To je bilo dovoljno da nastane jedna od najupečatljivijih pesama Pink Floyda albuma.
.jpg)
.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar