BRANIMIR JOHNNY ŠTULIĆ & AZRA

GLAS JEDNE GENERACIJE

Sretan sam što osjećam

da nisam kao drugi

ne zatupljuju me medijima

u podsmijehu sam prvi

smrdi mi iz ustiju

znoje mi se noge

oči su mi pivske boce

sačuvaj me bože -

poljubi me...

ravno u dupe.

U ime svih nas iz šezdeset i neke

Odrastajući ranih osamdesetih godina dvadesetog veka pod krinkom i sloganom komunističke post titoističke oligarhije - I posle Tita – Tito, uljuljkivani lažnim snovima o svetloj budućnosti, iživljavali smo poslednje dane hedonizma i tekovina narodnooslobodilačke revolucije. Kolektivni san ironično nazivan bratstvo i jedinstvo svih naših naroda i narodnosti lagano se raspršivao u vodama surove realnosti i brutalne ironije. Demoni prošlosti, nikad proživljene stvarnosti, ponovo su se vraćali pred vrata naših lažnih života. San je bio dovoljno dubok, dug nekoliko decenija, ostavljajući nas zbunjene i nemoćne pred mučnim scenama koje kulminiraju početkom apokaliptičnih devedesetih. Trebalo je da se pojavi Neko ili Nešto, dovoljno lud, beskompromisan i glasan, da bi Nas, unuke revolucije (previše mlade, samosvesne i buntovne da bi bili deo slavne prošlosti, kao i previše stare da bi postali delom večno nadolazeće, ništa manje iluzorne, promašene budućnosti), danas već izgubljenu - generaciju X, prenuo iz duhovne letargije i udahnuo vetar u, ispostaviće se vremenom, nepostojeća jedra nespremnosti da se napokon odagna propadanje.

I On reče: Neka bude Johnny...i bi JOHNNY !.

Niko nema snage da odagna propadanje

Pojavivši se gotovo niotkud (uslovno rečeno) sa veoma bogatom predistorijom lutajućeg folk trubadura (koji je brusio svoj talenat na zagrebačkim ulicama, parkovima, trgovima i gde god bi stigao) i raznim postavama benda Azra dugi niz godina, tokom sedamdesetih – u vreme vlastitih lutanja, samopreispitivanja, sazrevanja i konačnog novovalnog pronalaženja krajem pomenute decenije), predvodeći danas već legendarni rock and roll bend AZRA, prvi je pevao kako je govorio, govorio kako je mislio, a mislio je uvek drugačije. Prvi je snimio trostruke i četvorostruke albume, prvi ujedao i sam sebe žrtvovao, prvi smeo sve i prvi se neporažen povukao, otvorivši deceniju burnih osamdesetih deklaracijom - nema vremena za bolju budućnost. Jedan od nosilaca novog talasa ili vala, glasnogovornik jedne prevarene generacije - BRANIMIR JOHNNY ŠTULIĆ.

Noć u gradu
salonskih stremljena
noć je navukla
djevičanski veo

osjećaš li oktane
u svojoj krvi
osijećaš li kako tutnji
pritisak u glavi

e pa što
čekaš li na nešto važno
doista vrijedno
čekaš li na akciju
koja pokreće stvari

razmisli dobro
u svakom trenutku
nagrnuće sa svih strana
pravovjerni lešinari

e pa što
dovoljna je jedna rijeć
odjebi
nemam ima stotinu lica

i dok piješ i hodaš
zagrljen u tami
i dok te miluju
hrapave ruke
i dok ližeš
rasječene usne
e pa što

e onda božje sirene
zaustavljaju promet
i semafori nastoje
da svijetle što manje

stranci samo stranci
koračaju ravno
i život se smiruje
kao mlijeko u ćaši

e pa što
dovoljna je jedna riječ
odjebi

Osamdesetih godina počinje djelomično slabljenje okova koje je država i partija postavila, što je pogodovalo umjetnosti. Time je i glazba pojačala svoj utjecaj među društvom, pojavljivanjem na televiziji i novonastalim radio stanicama. Novovalna hrvatska glazba svojim sadržajem u prvom redu izražavala je nezadovoljstvo i kritičnost prema političkom sustavu, društvu i pojavama u državi. Naravno da uz pjesme koje su tematizirale već navedeno, bilo je i pjesama ljubavnih tematika. Izražavanje stavova i ideja ovisilo je od benda do benda i njihovog stila. Ponekad je izražena kritika kroz stihove pjesama bila ironična i suptilnija, a ponekad se obraćala izravno. Nepovjerenje, izoliranost, nezadovoljstvo i frustracija zbog nemoći promjena, predstavlja preneseno značenje većine novovalnih pjesama. Novovalni bendovi kroz svoje pjesme koje je pratila istančana i drugačija glazba, iskazivali su svoje mišljenje i kritike. Sebe nisu smatrali glavnim akterima u promjeni na bolje, ali su vjerovali kako pjesmama mogu nešto postići.

Zagrebačka novovalna grupa Azra, pisala je poeziju u kojoj je prevladavalo kritiziranje mentalnog stanja društva pod socijalističkim režimom. Pjesme Užas je moja furka iz 1981. godine, Put za Katmandu iz 1982. godine te Kurvini sinovi, najpoznatije su pjesme koje slikovito karakteriziraju ozračje novog vala. Opisi grada u kojima prevladavaju jeftini barovi te mlado i staro stanovništvo bez perspektive, glavna je tematika pjesme Užas je moja furka.

Ivana Gregurić & Bruno Ćurko: Novi val i filozofija

Vizionarski nagoveštavajući buduće događaje i raskrinkavajući lažnu stvarnost naših bednih, mimikrijom i iluzijama obojenih života, pevao je jetko u ime svih Nas o ulici trofeja kojoj ponestaje snage, nemani pred vratima i filigranskim pločnicima punim baruta, patriotizmu generacije kao skupu interesa nekorisnih ljudi i krivom srastanju, proljeću 13. u decembru i kurvinim sinovima koji dolaze, kao i o ljudima koji jedu govna i sanjare iskvareni standardom. Glasom punim gorčine uz rezak zvuk gitare, u pesmi KAD FAZANI LETE Štulić se pita:

Rekoh sebi: Moj bože koliko demagogije

sustavno poređane u artiljerijske salve

koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji ništa

osim mržnje, sujete, vlasti

koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge

i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

što se događa kad mrtvi fazani lete

iznad naših glava

kad mrtvi fazani lete a ni jedan ne pada

što se događa kad očajanje zahvati ljude

kad očajanje neumitno prelazi u kajanje.

Godinu dana kasnije, dakle 1984., Johnny po prvi put napušta zemlju - tadašnju SFRJ. Rezigniran, još jednom se obrušava na sveopštu trulež i raspad svih sistema vrednosti, društvo koje je nastalo krivim srastanjem, čije licemerje, pokradene misli, samozavaravanje, demagogija, sujeta, mržnja i vlast smrde nadaleko – bez stida, ljudskosti, morala, bilo kakvih istinskih vrednosti.

Budnosti nikada dosta, gospođice od tri pedlja

na krivinama zadnji vagoni luđački tresu

i mnogi prazne crijeva zaboravljajući stid

a oholost nekad suđena da bude vrlinom

splašnjava na očigled i smrdi nadaleko

i nitko nema snage da odagna propadanje

i nitko i nepokušava da bude više od

hladne želatine

koja laprda među krajnostima kao

rijetko govno

dok su tvoji besprizorni usrećitelji

i samozvani štovaoci onog što ne razumiju

i svi tvoji plaćeni nitkovi, doušnici i sjecikese

i svi tvoji mutavi urlatori zvučnih titula

hrabro spletkare zaštićeni lopovskim kodeksom

koji štiti vjernike od zaraženih

a svaku duhovitost uvijek i na vrijeme

efikasno liječe u samom začetku

pa kakvo ime da ti damo gospođice od tri pedlja

KRIVO SRASTANJE, gospodine, KRIVO SRASTANJE.

Kosa mi se na glavi diže i strašno me ljuti

Branimir Štulić, sin Ivana, oficira tadašnje JNA (poreklom iz Nina, Hrvatska), rođen je 11. aprila 1953. godine u Skoplju. Seleći se često, početkom šezdesetih stižu u Zagreb, gde se Džoni upisuje u šestu Gimnaziju smatranu leglom mladih buntovnika i poslednjom šansom za ponavljače. Nakon mature i odslužene vojske upisuje Filozofski fakultet (samo da bi udovoljio roditeljima, kako je kasnije objašnjavao svojeglavi Džoni), u to vreme dosta sumorno mesto nakon burnih šezdesetosmaških studentskih nemira i propasti hrvatskog nacionalnog pokreta, sve bližeg kraja jedne nametnute iluzije unutar koje niko istinski nije bio zadovoljan, što će kulminirati dve decenije kasnije opštim haosom raspada, ratnih sukoba, iznova otvorene Pandorine kutije zla.

U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones. To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to, pojašnjavao je Džoni Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu (Polet, legendarni omladinski list Saveza socijalističke omladine Hrvatske, glasilo koje se bavilo raznim oblicima supkulture – od stripa i fotografije do filma i rock and rolla, koji je u svrhu vlastite promocije organizovao koncert u Domu sportova 1978., dajući priliku vlastitim novovalnim favoritima da se afirmišu – bendovima poput Prljavog kazališta, Parafa, Pankrta i naravno, junaka ove priče, Džonijeve Azre) početkom 1980. fascinaciju novom kulturom čupavaca.

Bio je opsesivan tip, sjeo bi pokraj tebe i ne bi te puštao, dok ti ne bi odsvirao čitav svoj repertoar, objašnjava prirodu njihova čudnog odnosa Sven Semenčić, danas marketinški stručnjak, koji i dalje piše o muzici. Sjedio je na svojoj klupi u parkiću ispred zgrade i čitave dane svirao. Neprekidno je uvjeravao svoju okolinu u svoj genij, isključivo je o tome razgovarao. Svaki bi dan dolazio k meni, i kada me ne bi bilo kod kuće, čitavu bi svoju imaginarnu ploču otpjevao mojoj mami. Tako je i ona znala sve njegove pjesme.

Štulić je oduvijek bio čovjek fiks-ideja, uvijek i u svemu radikalan, beskrajno tvrdoglav, beskrajno uporan, kažu i naporan. Svoju težnju ekstremima već je na prvi pogled nabijao na nos svojom pojavom: gradom je hodao bos, što bez sumnje nije bila ekonomska nužnost (vojna lica su u to vrijeme primala sasvim solidne plaće). Tako dugokos i bosonog, Štulić bi, dakle, uzeo gitaru i krenuo u misiju propovijedanja svoje glazbe, svuda i u svako doba. Smjestio bi se na stražnjim sjedalima autobusa 43, jedine novozagrebačke linije uvijek prepune ljudi, i tu, pred brojnim auditorijem slučajnih suputnika, zasvirao neku od pjesama iz svog repertoara (taj famozni autobus poslije je opjevao u pjesmi Krvava Meri). Tako ga je, kao bosonogog trubadura iz autobusa, i prije negoli ga je upoznao, zapamtio Max Juričić, koji će nešto nakratko postati kratkotrajni gitarist njegove Azre.

Zatim bi se premjestio na stepenice Filozofskog fakulteta – također važnog mjesta radnje ove priče, jer onaj dio aktera koji je u to vrijeme studirao, činio je to, baš kao i Štulić, uglavnom na nekom od odsjeka tog fakulteta – gdje su se okupljale studentice i studenti kojima se nije pretjerano žurilo na predavanja, pa bi se Štulić uglavio između njih i ponovno svirao. Petkom poslijepodne društvo bi se spustilo u podrum fakulteta, tu je bila kantina ili klub studenata gdje su se na kraju radnog tjedna okupljali studenti i uvijek bi netko svirao – naravno i Štulić. Ovdje će se u mnoštvu studenata pojaviti još nekoliko likova koji će se poslije iz mase statista probiti u prve redove: jedan od poznatijih svirača bio je mladi student filozofije Jurislav Stublić, poznat po svom dubokom, dojmljivom glasu kojim je nadahnuto interpretirao pjesme Lou Reeda, koji će se nakon kratkotrajne epizode pjevanja u Azri proslaviti kao vođa grupe Film. Ovamo je često navraćao Goran Pavelić Pipo, sveprisutna pojava, koji će uskoro postati jedan od članova najužeg kreativnog tima omladinskog tjednika Polet, čovjek koji je Štulića, Stublića i Azru poveo na prvu turneju. Daleko prije negoli će postati skladatelj najvećih hitova grupe Haustor, u podrumu je fakulteta vrijeme gubio i student etnologije Srđan Sacher – koji je, treba li to napominjati, također kratko vrijeme bio članom Štulićeve grupe. Bilo je, bez sumnje, ovdje još onih koji će se kasnije prometnuti u generacijske heroje. Svi su nekog vraga studirali, ali nije se velik broj budućih muzičara mogao pohvaliti da su ikada dogurali do diplome. Nemali broj vječnih studenata toga vremena nije odustajao od jalova posla iz vrlo praktičnih razloga: studiranje je odgađalo odlazak u vojsku. Osim toga, studiranje je bilo besplatno, a donosilo je nesumnjive prednosti u vidu roditeljskog uzdržavanja, jeftine mjesečne karte za tramvaj, besplatnog zdravstvenog osiguranja i novih i novih zgodnih cura što su se svake godine upisivale na cjenjenije odsjeke Filozofskog fakulteta, za čiju se pažnju i naklonost valjalo boriti svirajući u podrumu fakulteta svakoga petka. Tu je negdje, stjecanjem statusa lokalne znamenitosti, Štulić odlučio promijeniti nadimak. Mali susjed Semenčić sjeća se da se to dogodilo brzo, preko noći: očito nezadovoljan konotacijama koje nosi ime Čupko, počeo je inzistirati da ga se oslovljava imenom koje je sam za sebe smislio – daleko mondenije, daleko prikladnije osobi s ambicijom da postane rock-zvijezda, prozvao se Johnny“.

Azra je od punka uzela samo svježu krv, ali nije promijenila poetiku. I zahvaljujući tome, Johnny je sačuvao svoje specifične pjesničke slike, koje su poslije, izravno ili neizravno, nadahnule većinu autora novoga vala, mnogo više nego li svi uvozni tekstovi zajedno. Zahvaljujući njegovoj sposobnosti da piše o stvarnom životu, a ne o općim mjestima punk-rebelije, začeo se trend koji će učiniti da stihovi scene u nastajanju vjerno odražavaju atmosferu tadašnjeg Zagreba. A nikada prije ovdašnja rock muzika u tome nije uspjela.

fragmenti iz knjige Sretno dijete Igora Mirkovića

AZRA (Der Asra) Heinrich Heine

Kraj tanana šedrvana
Gde žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.

Svako veče jedno momče
dolazilo tu da šeta,
Kako vreme prolazilo;
Sve je bleđe, bleđe bilo.

Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?

Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav život gube
I umiru kada ljube.

Generacija lišena hipijevskih ideala, isprebijana, bavila se pomalo svirkom. Džoni, kao samouki gitarista, vežbao je danonoćno (težeći već tada samo jednom snu – da se isključivo bavi muzikom, vlastitim pesmama). Studirajući filozofiju zalutao je negde između prve i četvrte godine, doguravši do šestog semestra. Istovremeno, osnivao je i rasturao razne bendove. I tako, vežbajući, lutajući i maštajući, negde oko 1977. Džoni formira bend Azra, dajući mu ime po jednoj od pesama nemačkog pesnika, romantičara Heinricha Heinea.

Došli smo po noći kod Džonija, u autu s Pajom koji je bio dio društva. Tada sam stalno svirao usnu harmoniku, to mi je baš bila furka, priseća se Juričić (Mladen Maks Juričić, gitarista prve postave Azre, formirane u proleće 1977.). Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeće sviranja na usnoj, Džoni je rekao 'to je super, zna svirati folk', i tako sam ušao u Azru. Na početku smo svirali očajno, ali imali smo volju. Džonijev problem bio je taj što su mu pjesme imale milijun akorda. U svim sastavima s kojima sam u životu svirao poslije Azre nisam odsvirao toliko harmi kao s Džonijem. Trebalo je to malo pročistiti i dobiti neki konkretniji zvuk. Niti Džoni ni ja nismo se baš snalazili na električnoj gitari, ali je on jako dobro ovladao programom klasične gitare. Njemu je čak bilo teško svirati s trzalicom, ali s vremenom su stvari krenule na bolje.

Godine 1977./78. grupa Azra nastupa u postavi Štulić - Stublić - Pelajić - Novoselić - Juričić, ali se ubrzo ostatak grupe odvaja od Štulića i formira novi sastav - Film. Nakon toga Štulić postaje član Parnog valjka, ali ni ta saradnja nije dugo potrajala. Vrativši se Azri Štulić kao bubnjara uzima Borisa Leinera, tada člana Haustora, ali ne uspevajući naći adekvatnog basistu, za prvi interview, da bi izgledali kao trio - slikali su se sa psom! (basista će naknadno postati Mišo Hrnjak) Džoni je bio prvi koji je progovorio jezikom ulice slikajući verno urbanu velegradsku svakodnevnicu i gomilu neverovatnih likova. Likovi njegovih pesama bili su stvarni – Čera, Kipo, Suzy F., Mirna (Crnobori), Maja Prišt (Vlatka Pirš), Marina, Gracija (Pedić) bili su njegovi poznanici, prijatelji, ljubavi - deo velegradskog miljea unutar kojeg je Džoni, sloveći kao osobenjak, živeo i stvarao postajući vremenom kultnom ličnošću jednog vremena, jedne čudesne epohe naglih promena i razočaranja, velikih snova i izneverenih ideala.

Tvoje ruke u neskladu
između zbilje i sna
gledam grad u prolazu
neki ljudi iza nas

Hajde uzmi me sa sobom
uradi mi sve što znaš
hajde uzmi me
sa sobom, Gracija

Govoriš mi da si slobodna
želim vjerovati u to
ulica u odsjaju
zaluđuješ me pogledom

Još uvijek te volim
da li to znaš

Da li to znaš

Tražim ritam u koraku
usporavam ti hod
slušam kako zapitkuješ
uzvraćam ti osmijehom

U jesen 1977. čuo sam novi val, govorio je Štulić u Poletu o prekretnici koja se iznenada dogodila. Tu je velike zasluge imao Mladen Juričić, on je htio da radimo nešto takvo (Mladen je bio taj koji je prvi nabavio neke od pank rok albuma – od Pistolsa i Clash, do stare garde - the Stooges i MC5, prezentujući Džoniju novi zvuk). Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugođaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas.

Menjajući članove Azra 1979. objavljuje legendarni debitantski singl BALKAN i A ŠTA DA RADIM, a, uoči leta 1980., pojavljuje se debitantski album AZRA. Bio je to pravi početak slavne zagrebačke trojke: MIŠO HRNJAK - bas, BORIS LEINER - bubnjevi i BRANIMIR JOHNNY ŠTULIĆ - gitara, vokal.

Kultni status Azra je sticala nastupima u Lapidariju i klubu Studentskog centra koji se nalazio u istom dvorištu s Teatrom ITD, ali je još važniji prostor za njih u ovom razdoblju bila Galerija Studentskog centra. Smještena dublje u dvorištu iza SC-a i Teatra ITD, bila je tvrdokorni umjetnički pogon za izložbe, performance i koncerte. Voditelj Galerije Željko Luščević i njegov asistent Mladen Lučić-Luc, rad Galerije prilagodili su senzibilitetu mlade generacije, predstavljajući izložbe, kazališne predstave, strip i rock-koncerte u istom prostoru. U Galeriji su kasnije vježbali mnogi novovalni sastavi, a i Azra je često boravila u prostoru duhovno i fizički nerazdvojnom od ITD-a, Studentskog centra i prostorija Kugla glumišta, smještenih ispred dvorišta SC-a u Savskoj ulici. Kada je Štulić dobio termin u tonskom studiju za snimanje prvog singla, pruženu mogućnost je shvatio ozbiljno i angažirao profesionalnog basista s duljim sviračkim stažem. Pokušaj potpisivanja bilo kakvog diskografskog ugovora koji bi budućnost grupe učinio optimističnijom od statusa lokalne gradske senzacije bio je najvažniji zadatak, završetak procesa koji bi Štuliću omogućio da tonski realizira pjesme koje je već nekoliko godina vukao sa sobom. Uz pomoć Milana Škrnjuga - menadžera Parnog valjka i Prljavog kazališta - Azra napokon dogovara snimanje prvoga singla, također za Suzy, čime manja ali agilnija i programski hrabrija zagrebačka diskografska kuća uzima primat Jugotonu u promociji punka i novog vala. Pjesme Balkan i A šta da radim Azra snima tijekom svibnja 1979. u studiju Janka Mlinarića – Trulog, s Husom kao producentom. Uz Štulića na gitari i vokalima, te Leinera na bubnjevima, sviračku postavu popunili su Hus koji je odsvirao solo dionice i Valjkov basist Zlatko Miksić-Fuma. Violinom se pozabavio nepotpisani Goran Reljić-Relja, a na omotnici singla objavljenog u listopadu 1979. nije bilo navedeno niti ime Mladena Juričića koji je otpjevao prateće vokale s Džonijem i Leinerom.

Hajde uzmi me sa sobom, uradi mi sve što znaš

Prvi singl Azre snimljen je dakle 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem - Husom (Parni valjak) kao producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Miksić - Fuma (Parni valjak), Mladen Juričić (Film) i Relja. Na tom singlu su izašle pesme Balkan i A šta da radim koje su inicirale i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio i basista Mišo Hrnjak. Na leto iste godine grupa svira po trgovima, na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namernom publikom.

Branimir Štulić autentična je figura popularne kulture, odnosno primjer produkta popularne kulture u glazbi – baštinik tradicijske i radničke te ikona urbane kulture. U svojim se tekstovima nameće kao socijalno osjetljiv, angažiran prosvjednik, zaštitnik slabijih i potlačenih, kritičar vladajućih, zagovornik promjena i prosvjeda. Upravo zbog toga, ali i unatoč tome, tadašnja je publika, između ostalog, prema njegovim pjesmama imala ambivalentan stav: dok su mu jedni zamjerali (slabe) sviračke i pjevačke mogućnosti, pretenciozne i politikantske tekstove pune nerazumljivih metafora, drugi su pak u njima vidjeli (i čuli) neposrednost glazbe, energije i poetike, a u Štuliću čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Štulićevi modernistički intonirani stihovi višestruko su obilježili (ne samo lirsku) senzibilnost desetljeća. U njima se pojavljuje nemilosrdna društvena kritika, angažirana polemika s političkim praksama i medijskim opsjenama, potreba da se stihovima reagira na stvarnost. Štulićev je subjekt izrazito angažiran, on je pobunjenik, čovjek koji bi mijenjao svijet. Njegov je diskurz stilizirani kolokvijalni idiom čije su glavne sastavnice urbani sleng, ideologemi, jezik medija i jezik ulice.

Debi album - Azra, snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca. Magija koju je Džoni očekivao sa zvukom debi albuma nije se desila, zapravo, desilo se sve suprotno od očekivanog (bilo je to samo kompromisno producentsko rešenje, pošto se Džoniju jako žurilo da napokon snimi debi album jer su se pesme gomilale godinama bez konačne studijske realizacije, dok je Hus, kao planirani producent, bio zauzet i nije mogao da udovolji Džonijevim planovima). Ma koliko album bio dobar, verovatno najbolji iz celokupnog novotalasnog opusa (sa niskom bisera poput Jablan, Teško vrijeme, Gracija, Krvava Meri, Marina, Iggy Pop), Džoni nije bio zadovoljan produkcijskim učinkom Mlinarca.

1980. godina je bila plodonosna za grupu Azra. Snimili smo dugo očekivani LP Azra koji je imao fantastičnu tiražu od 60 000 prodanih ploča. Uspjeh nas je katapultirao na jugoslavensku turneju od četrdesetak gradova, među kojima je bila i Priština. Ugodno smo se iznenadili kad smo u centru grada vidjeli veliki plakat na kojem je pisalo ‘Azra i orkestar’. Iz Centralnog komiteta su nas dočekala dvojica drugova u sivim odijelima. Odveli su nas u dvoranu na tonsku probu. Nakon probe nam je prišao jedan od dvojice drugova sa zabrinutim pitanjem: ‘A gde je pevaljka?’ ‘Pobogu, kakva pevaljka?!’ odgovorili smo zbunjenim pitanjem. ‘Pa vi ste prateći orkestar, a gde je pevaljka? Gde je Azra?’ Komični nesporazum smo riješili tek kad smo im poklonili primjerak našeg LP-a. Bez pevaljke.

Boris Leiner, bubnjar benda Azra

Jedino mi se Gracija dopada, taj album je Graciji i posvećen. Skroz. To sam ja čistio sebe, čekaj, možda je pretenciozno, ali to je fakat. Marina? Marina je poznanica. Ali, Gracija je deo života. Obrati pažnju na posljednju stvar, to ti se sviđa? Joj, to opet nije bogato kako bi trebalo, ta gitara je plink-plink, namerno sam ubacio i prilepio onaj električni deo, samo to nije ispalo kako sam hteo. Želeo sam da to bude kao Velvet Underground, ali nigde tog sounda! Onog starog, beat zvuka, ja sam hteo da celi LP pršti u gitarama, da ima zvečećih gitara, znaš. Al' to je ta nevolja, isparilo. Zadovoljan sam da se ljudima album dopada, al' ja tu ploču ne mogu da slušam.

Branimir Johnny Štulić

Album Azra se smatra jednim od najjačih debija u jugoslovenskoj rock - muzici, te im osigurava vodeće mesto na tadašnjoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su usmereni na mogućnost komunikacije i njezinu nužnost (Uradi nešto, Vrijeme odluke), odnosno ljubavne tematike (Gracija, Tople usne žene), ali sa posebnim, sebi svojstvenim izrazom. Branimir Johnny Štulić, buntovni novotalasni trubadur i glasnogovornik mnogih generacija žrtvovanih u ime viših ciljeva i svetle budućnosti jednog sistema u brutalnom kolapsu kao glavnu problematiku osamdesetih godina smatrao je to da sluđeni i izmanipulisani, zastrašeni pojedinac korumpiranog demagoškog sistema nema svoje ja, ni u čemu nije svoj ni samostalan, već je protiv svoje volje ubačen u društvo zasnovano na lažima i licemerju. Takav pojedinac ne razume šta mu se događa, pod snažnim je uticajem medijske propagande i tuđeg, demagoškog i ideološkog delovanja te sve to u njemu izaziva ogorčenje i bes ili ga pak tera da se povuče u sebe maštajući o nekom boljem svetu. Poetizujući urbani žargon, Džoni ga je učinio osnovom za izražavanje vlastitog mišljenja nadajući se korenitoj promeni sistema i sveta u i oko nas.

Teško vrijeme za matore prijatelju moj
na zidovima naši tragovi
mi kružimo kao psi
djevojke se ne obaziru za nama
njihove kose bude sjetu
dug je put do vječnosti
i mi ga prelazimo šutke i u miru

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

teško vrijeme za matore prijatelju moj
uloge su davno podjeljene
i svako ide svojim putem
tateki piju i sapliću dok pjevaju
žene ih zaobilaze na mah
klinci ih rasturaju zbijeni u gomile
oni pljuju glasno i urlaju kao zvijeri

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

teško vrijeme za matore prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutrom žure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
zalaze svuda i u sve guraju nos

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

Ukomponovavši vlastitu poeziju unutar pesama benda Azra, Branimir Štulić je ispričao svoju novotalasnu, urbanu priču u čudesnoj poetskoj formi – nalazeći motive i slike, uglavnom, na ulicama Zagreba. Bio je originalan autor koji je društvenu situaciju osamdesetih godina prošlog veka na inspirativan način uvrstio u muzičke stihove. Prikazao je na ogoljen način život čoveka građanske klase, s posebnim zanimanjem za tadašnju društvenu i političku situaciju. Kroz vlastito stvaralaštvo pokazao se kao izuzetno socijalno osetljiva osoba, prikazavši se, istovremeno, kao vrstan pesnik kome je muzika dodatno pomogla kao vrsna podloga za njegov istančan osećaj ritma i strukture pesme.

Uvodnom pjesmom Jablan i refrenom Drugom stranom, jablane, kreni, Štulić razmiče koprenu jednoumlja prisutnu u svakom, pa tako i u vremenu komunističke Jugoslavije. Jablan, drvo koje je simbol postojanosti i stasitosti, Štulić pomno bira kao početni simbol čitavog albuma. Nakon uzdignuća jablana kao prve perle u ogrlici albuma, Štulić kompozicijski savršeno dodaje drugu perlu s naslovom Uradi nešto. Uradi nešto za svoju savjest prvi je stih pjesme u kojoj Jablan kreće u djelovanje. Iako je nepravedno pjesmu ne navesti cijelu, izdvojio bih stihove: ne misli da si sam, zaboravi na strah, nema vremena za bolju budućnost i pljuni na svoju facu i postani čovjek. Vidljivo je već nakon prve dvije pjesme: Štulića je lako slušati i pjevati, ali nije ga lako upiti niti u djelo prenijeti. Naslonimo li uho možemo čuti kako Štulićeve riječi odjekuju danas još gromkije nego tada, jer i danas je kao i tada Teško vrijeme, što je naslov treće perle u ogrlici Azre.

Velimir Ponoš

Uskoro se za Azru i Džonija čulo i u Engleskoj, zahvaljujući novinarki NME magazina koja ih je oduševljeno (nakon doživljenih par svirki, kojih je bilo do u beskraj u toj furioznoj, početnoj fazi rada sa prvobitnom postavom Azre) po kvalitetu novotalasnog zvuka uporedila sa londonskim pank legendama The Clash.

Svaka od 12 pjesama s albuma Azra u sebi nosi duboku spoznaju o načinu na koji društvo funkcionira, a cijeli je album oblik traženja komunikacijskog kanala unutar svakog ljudskog bića.

Beskompromisni, svojeglavi i borbeni Džoni nije osetio onaj beat i energiju na albumu Azra, energiju kojom je stvarao, godinama brusio pesme i na nastupima eksplozivno prenosio na publiku. Harizma i eksplozivnost utihnuli su, bili gotovo obuzdani u kliničkoj, akustičarskoj atmosferi studija – bez karakterističnog borbenog duha, sirovosti i svega onoga što će na potonjim koncertima uslediti, uživo usnimljeno na antologijskom Ravno do dna – suvoj esenciji Džonijeve rokerske energičnosti, predanosti i pre ni posle njega viđenoj harizmatičnosti (već od narednog albuma Džoni će producentsku palicu preuzeti u svoje ruke, pored činjenice da će, uglavnom, biti autor celokupnog materijala benda – ne računajući potonje raznorazne obrade kojekakvog materijala, od rokenrol standarda u vlastitim, čudesnim aranžmanima, do povratka vlastitim korenima balkanskog sevdaha, tradicionalima koji će obeležiti drugi deo njegove neobične karijere).

150 ruža i djelić tvog sna
Marširalo je sinoć bez prestanka
Dao sam svoj najbolji grad
Padali su uz put
Oznojeni šampioni
Ugašenih pogleda
Dolazim ti kao fantom slobode i zato
Pokaži što znaš
Dolazim ti kao fantom slobode da te vodim
Ravno do dna

Loše prikrivena želja, daleki cilj
Rutinsko svođenje računa za majmunska lica
Provincijski bar sa pjesmom na kraju
Rasturala je noć
Zaspao sam nad otvorenom knjigom
Okovana svijest u zlatnom izdanju

A kad zaželiš da se vratiš pogledaj
Omamljena samoćom tvoja sjena
Na prozoru, u ogledalu, pred vratima
Vidio sam bijes tvrdih momaka

Dolazim ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš

Postoje milioni koncertnih albuma i postoji Azrin Ravno do dna. Postoje nebrojeni bitni i veliki koncerti u kolektivnom sećanju i postoji sedam rekordnih dana rasprodanog Kulušića. Postoje rokeri, buntovnici, poželjni i subverzivni, melanholični i besni, i postoji Branimir Johnny Štulić. Pesnik i bitnik. Dana 21. oktobra 1981., na analognu traku snimljeno je preko 120 minuta grčevite borbe jednog čoveka protiv sistema, protiv samoga sebe, protiv struje. Azra u ranim danima, na vrhuncu uzleta, s visokom podignutom šakom. Azrin koncert trebao je biti dvostruki, tako su barem očekivale glavešine Jugotona i tehničari u reportažnim kolima parkiranim ispred Hrvojeve 6. Ali gde napraviti rez? Johnny, Leiner i Hrnjak nisu stajali, koncerte su odvozili u jednom dahu, selekcija odabranih naslova nije dolazila u obzir. Snimljena su dva koncerta, 19. i 21. oktobra, izbor je pao na ovaj drugi – trosktruki album, 44 pesme, 122 minute sirove energije, publika koja ne želi otići. A sve samo godinu i po dana nakon Azrinog prvenca. Štulića su mučile muze, nisu mu dale mira. Njegova hiperprodukcija verovatno nije zabeležena ni u svetskim razmerama: prva četiri albuma na ukupno osam vinila, s tim da je u kasnijim fazama i dalje posezao za svojim škrabotinama iz ranih osamdesetih. Zato je, da ne dosađuje previše Siniši Škarici, imao plan. Na Ravno do dna je uvrstio čak 14 novih pesama, koje su tada u Kulušiću prvi put izvedene. Bile su to: Ravno do dna, Džoni budi dobar, Rođen da budem šonjo, Visoko iznad vlakova, Plavo – smeđe, Reket Roll iz šume Striborove,Vrata podzemnih voda, Svjetska lada, Sestra Lovel 1984, Ne želim ništa loše da ti uradim, Prokleto ljut, Sjaj u kosi, Ostavi me nasamo i Nedjeljni komentar.

Ovo je dan kad sam bezuspješno slagao sve
bircuze uz niz
hodao ulicama znam dobro taj film
plazio sam na nogama i to do kasno u noć
videh se na drugoj strani hej Džoni boj

zaboravih vam reći da zovu me Džoni
pravo mi budi za to
oni što me vole zovu me tako
kad sam kao mali došao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak

hej Džoni
budi dobar Džoni be good

ovo je dan kad sam očajnicki tražio svog
partnera za fuk
lutao ulicama vrtio se u krug
pjevao sam svoje pjesme i to do kasno u noć
vidjeh se na drugoj strani hej Džoni boj

zaboravih vam reći da zovu me Džoni
pravo mi budi za to
oni što me vole zovu me tako
kad sam kao mali došao u grad
morao sam samom sebi dati nadimak

hej Džoni
budi dobar Džoni be good

Celi jedan album, i to kakav. Naslovna pesma, zatim Lada, Šonjo, Prokleto ljut i Komentar neki su od najsnažnijih poklika koji su ikada odjeknuli ovdašnjim novim talasom. Azra je u Kulušiću te jeseni delovala kao superbrzi voz kojeg je mogao zaustaviti samo prazan rezervoar. Ili zid. Previše provokativna, politički angažovana i sarkastična pesma Nedjeljni komentar pomutila je zadovoljstvo odrađenog posla. Iako su prst mogli upreti u još stotine drugih stihova s albuma, dežurnim cenzorima zasmetala je pesma koja je od prve udarala u glavu: Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže: tko ne misli ovako taj kleveće i laže. Ljudi bez kalibra i bez ideje ufuravaju nam istine crno-bijele....

Album Sunčana strana ulice nije imao problem, ali na Ravno do dna smo u dogovoru s tadašnjim direkotrom Jugotona Mirkom Bošnjakom ispisali cijeli niz fusnotica uz pojedine pjesme jer smo njušili mogući pritisak zbog pjesme Nedjeljni komentar. Pa smo njoj dodjelili fusnoticu ‘lokalnim bogovima’, a onda i ‘Kurvinim sinovima’ fusnotu ‘imperijalizmu i hegemoniji’. Nisam siguran je li pritisak dolazio od Šuvara ili se danas svi pritisci njemu pripisuju zbog tada aktualne Bijele knjige ili njegove tadašnje pozicije Sekretara za kulturu, kaže Siniša Škarica, urednik u Jugotonu tada direktno zadužen za albume Azre i drugih rock bendova. Ako je bilo neke cenzure, bilo je autocenzure. Johnny je uživo pjevao ‘Rusi dolaze’, a na studijskoj verziji ‘Kurvinih sinova’ je pjevao ‘oni dolaze’. Danas mi se ‘Nedjeljni komentar’ ne čini ništa paprenijim od ‘Poljske u mom srcu’ ili ‘Nemoj po glavi Druže Plavi’. Zvanična je politika vjerojatno imala neko ne baš pozitivno mišljenje o tim pjesmama, ali nije radila pritiske. Ta autocenzura mogla je amortizirati napade, a postojale su i te fusnote kojima smo pribjegli kako bi ‘Ravno do dna’ izašla s pjesmom ‘Nedjeljni komentar’. Možda smo puhali na hladno pa smo pisali te fusnote, a definitivno je svojom političkom zaleđinom Mirko Bošnjak osigurao da ne bude problema.

Johnny je bio svestan da je Jugotonova zlatna koka i da može postaviti ultimatum potrčcima koje je navodno slao Stipe Šuvar: ili sve ili ništa. Išlo je sve, uz kompromisnu fus-notu lokalnim bogovima, kao što su nekoliko meseci ranije Kurvini sinovi bili posvećeni imperijalizmu i hegemoniji.

Pesma Nedjeljni komentar samo je jedan od Johnnyjevih nepodobnih, subverzivnih, istinskih i beskompromisnih političkih osvrta (kao čudesna iznimka ovih nesretnih prostora, kao dragocena vrednost koja je pristajala uz rokenrol kao antisistemski bunt, ali, ne i kod nas i ne kod tzv. domaćih rokera koji su uvek više bili u konformističkom maniru štodasezameramobezpotrebe štiteći zauvek i svuda vlastito dupe unutar sistema koji i dan-danas počiva na istovetnoj osnovi dominantne, licemerne većine) koji bi jednakom istinitošću funkcionisao i u decenijama koje su usledile. Džoni je bio jedan od retkih, ako ne i jedini čovek iz ondašnje, socrealističke, rokenrol priče koji je jasno i glasno, ne praveći kompromisa, progovorio o truleži sistema koja je vonjala na sve strane, društvu koje se zasnivalo na demagogiji i podaništvu, prećutnom prihvaćanju privilegovane većine i trulih konformista, licemera uopšte. Bio je prvi čovek na barikadama koje za tzv. buntovnike socijalizma nikad nisu ni postojale, jer se sve zasnivalo na licemernom zadovoljavanju forme, nezameranju vladarima naših sudbina, eskapizmu i izigravanju nečega što većina nikad nije želela ili svojim bićem mogla biti.

Rokenrol je kod nas uglavnom bio samo forma, u biti jeftina senzacija bez suštinskog, buntovnog sadržaja, barem ne onog istinskog, otvoreno antisistemskog bunta koji se na Zapadu plaćao glavom – kao recimo u slučaju Džona Lenona koji je Džoniju bio glavno duhovno izvorište. Bila je to stvar poštenja o kojoj je Džoni nakon odlaska puno pričao, navodeći svih ovih decenija da se zbog licemerja i gluposti većine nije više imao kamo vraćati (sve o čemu je pevao pokazalo se više nego surovom istinom, a sve za šta se zalagao kao vrednost nestalo je u plamenu devedesetih. Čitav jedan svet srušio se u jednom dahu, ostavljajući Džonija još usamljenijeg – rezigniranog i ljutitog na sve mutave urlatore, sve one koji nisu želeli da ostane ni pomen na ljepotu porazbijavši sve snove i ideale). Branimir Johnny Štulić jednostavno nije bio deo iste priče koju je većina perfidno prihvatala. Rekao je šta je imao i povukao se da ne smeta vlastitom delu. Veličina Džonija Štulića po autoru ovih redova uveliko se zasnivala (pored naravno maestralne poetike i muzike) upravo na tom poštenju, hrabrosti, doslednosti i čvrstom stavu da beskompromisno stoji iza vlastitog dela i uverenja. Kad je napokon shvatio da je njegova borba bila uzaludnim pokušajem menjanja suštine stvari i sistema krivog srastanja, Džoni se povukao – nepovratno. Nije više bilo nikakvog smisla niti razloga nastaviti dalje.

Uradi nešto za svoju savjest
ne misli da si sam
kreni oštro uzmi stvar u ruke
zaboravi na strah

Toliko žena koje traže tvoju pomoć
toliko žena koje sanjare
toliko žena koje uzdišu tiho
ludnica je oko nas

Uradi nešto za svoju nervozu
smiri drhtanje
budi kao Valentino
ne kolebaj se

Nema vremena za bolju budućnost
nema vremena da predahneš
nema vremena da živiš još jednom
nitko više nije mlad

Ma hajde, mrdni već jednom
ma hajde, pokreni se
ma hajde, učini nešto
ma hajde

Uradi nešto to je tvoja dužnost
mnogo toga znaš
nisi glupan takvih isuviše ima
ne očajavaj

Pljuni na svoju facu i postani čovjek
nek’ se čuje i tvoja riječ
pljuni na svoju facu, pljuni u oči
ne zabušavaj

Uradi nešto za samoga sebe
nešto veliko
čuvaj muda zauvijek i svuda
drmaj žestoko

Zatvori prolaz za trule moraliste
zatvori prolaz za rogonje
zatvori prolaz za feministe
zatvori prolaz za sve

Sanjao sam kako vodim proletere mlade

Kultni zagrebački omladinski list Polet krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih nije krio svoje simpatije prema Džoniju Štuliću i Azri. Nakon jednog od nastupa Azre, novinar Vlatko Fras konstatovao kad su iz mraka odjeknuli prvi režeći akordi i kad su se upalili reflektori, nisam mogao vjerovati očima i ušima: Ubojit i kompaktan sound i sigurno scensko ponašanje gotovo su me prenerazili. Solo-gitarist Johnny izgledao je poput Roberta De Nira iz filma ‘Taksista’: ošišana glava, tamne naočale, tanker vindjakna i neurotične grimase - izgled čovjeka koji je spreman za napad.

Novi talas (post – pank muzički pravac, kojeg je Džoni bio delom, a u mnogo čemu i predvodnikom svojim sirovim, beskompromisnim stilom, političkom angažovanošću i neverovatnom energijom, jedinstvenom lirikom i ogoljenim post pank – rege ili ska zvukom) je na teritoriji SFRJ, krajem 70-tih godina prošloga veka, odgovorio na pojavu istog u Evropi, preko francuske kinematografije 60-tih (Godard, Truffaut, Chabrol) do britanskog punk-a sedamdesetih (Sex Pistols, The Clash).

Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam.

Novi talas (val) termin je kojim je domaća rock kritika odala priznanje kreativnom razdoblju jugoslovenske muzičko-scenske produkcije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, potaknutom recepcijom britanskog i američkog punka i tzv. novotalasne muzike, njegove manje radikalne i šire prihvaćene refleksije. New wave predstavljao je čudesnu post punk sintagmu koja upućuje na nešto što upravo dolazi, nadire, preplavljuje, buntovno vrišti, osvežava okruženje ustajale žabokrećine i stvara nesnosnu buku koja iritira malograđansku učmalost. Donosio je sobom vreme novog bunta, želje za slobodom i nezadovoljstva sveopštim političko-sociološko-kulturološkim dekadentnim stanjem monotonije, bezidejnosti i jalovosti jednog društva i trenutka u kojemu se dugo nalazilo.

Novi je talas neposredni izraz individualne, epohalnom istorijom napuštene, navodno marginalne težnje ka slobodi koja parira kolektivnom pojmu slobode. Novi talas se može uzeti kao način života (u državi), kao stil koji nije ispražnjen u puku pojavnost nego se javlja u vidu angažmana za slobodu pojedinca i socijalnu pravednost koja se izgubila potrošnjom ideala revolucije (kako rokenrol, tako i kod nas, socijalističke revolucije u posustajanju, nestajanju i pretvaranju u vlastitu parodiju, licemerje i farsu). Parirajući populističkom negovanju bezbrižnosti vladajućih korumpiranih, demagogijom obojenih struktura vlasti, Novi talas oponira ravnodušnosti, poziva na bitni smisao popularne kulture i stvara uslove ne samo za kritičko mišljenje nego i za dejstvo kritičkog mišljenja koje se nije moglo uspostaviti preko nauke, zvanične kulture, preko sistema dakle, koji je, i svojim paradnim monumentalizmom, označio kraj revolucije, a ne njeno neprestano trajanje. Kraj revolucije postaje evidentan u umnožavanju privilegija i oslobađanju kapitala. Revolt zato treba uzeti kao način na koji kritika deluje, kao nepristajanje na pasivnu kritiku koja legitimizuje postojeće stanje. U našem regionu neposrednijeg, konkretnijeg dejstva kritike, očigledno, nije bilo: od 1979. do danas.

Jednog dana nema me

Da nikada ne dođem

Prijatelje koje znam

Ne poznajem kad prođem

Kao da me nikada na svijetu nije bilo

Kao da me njezino tijelo nije htilo

Moja pjesma miruje

A furala bi furke

Lepe dekle moderne ne padaju na zurke

Brijem bradu brkove

Da ličim na pankrte

Još da imam fendera vidio bi svirke

Balkane balkane balkane moj

Budi mi silan i dobro mi stoj

Balkane balkane balkane moj

Budi mi silan i dobro mi stoj

Mi smo ljudi cigani

I sudbinom prokleti

Uvijek netko oko nas dodje

Pa nam prijeti

Ni bendovi nisu više kao sto su bili

Moj se amaterski priprema da sviri

Novi talas, posebno Štulićev angažman, oslobađa prostor za revolt, pa tako iskustvo slobode odlučno premešta sa kolektivnog na lični plan. Vredi se zapitati: da li današnje iskustvo demokratije nosi u sebi, i približno sadržajan, lični osećaj slobode, pa i vere u slobodu? Branimir Štulić, kao jedinstvena pojava unutar celokupnog pokreta, u prvoj fazi delovanja sa Azrom, uspeva poetizovati urbani žargon kao niko pre i posle njega, učiniti ga jezičkom osnovom vlastite potrebe za promenom sveta i revolta koji se saopštava u pravo vreme i na pravi način. Osećaj za jezik je pokazan u meri za reči koje se nepotrošivo zarivaju u kob vremena i određuju ga. Niti preterano naglašeno, niti banalno, jer u osećaju za jezik prebiva Štulićev sluh za vreme. Inače izgovoreno ne bi imalo dejstva, ne bi imalo značaja, time značenja i smisla.

Za domaće pojmove Azra je svirala prilično duge nastupe u trajanju od dva i pol sata. Iako je bio sposoban izrecitirati bujicu stihova u pjesmama, Džoni je na koncertima vrlo malo govorio, najčešće samo hvala narode, to je bilo sve za večeras, laku noć na kraju nastupa. Ja volim svirat. Ja stvarno volim svirat, govorio je Štulić u Džuboksu. Ja bih najrađe svirao šest sati, kad bi to bilo moguće, kad bi se to napravilo nekako. Volio bih više no išta da ima neki klub gdje mogu svirati ono što hoću, kako ja hoću. Samo što je sad to stvarno nemoguće.

Na kraju turneje Azra je u zagrebačkom Kulušiću od 19. do 23. listopada 1981. odsvirala pet uzastopnih, rasprodanih koncerata, snimanih za koncertni album (Ravno do dna) čije je objavljivanje bilo planirano za siječanj iduće godine. Kulušić je već postao prestižna postaja za snimanje koncertnih albuma, u rasponu od Bijelog dugmeta i Filma u proljeće 1981. do Leba i soli i Buldožera iduće godine. Nakon što su ulaznice za pet nastupa brzo rasprodane, dodane su još dvije večeri, pa je Azra u Kulušiću odsvirala do tada nezamislivih sedam uzastopnih koncerata. U klub veličine 10 x 20 metara svake večeri naguralo se rekordnih 900 posjetitelja, na ključnim koncertima koji su definitivno zacementirali famu stvorenu oko Štulića. Uspio sam vidjeti tri koncerta, ali i mnogi drugi poklonici, kolege glazbenici i ljudi iz Jugotona dolazili su u Kulušić nekoliko večeri za redom ponoviti sinoćnje iskustvo. Iako se radilo o prestižnim događajima za koje se tražila karta više, gužva ispred kluba, znojna atmosfera u Kulušiću – ovjekovječena efektnom fotografijom Štulića na naslovnici koncertnog albuma - magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirana atmosfera u publici, tih su večeri u Zagrebu vjerno replicirale ugođaj swinging Londona šezdesetih i ambijent nastupa Yardbirdsa zabilježen u filmu Blow Up Michelangela Antonionija.

Azra je tih godina, predvođena originalnim i buntovnim poetom – Džonijem, egzistencijalno, načinom na koji je stajala na sceni i van nje, a onda i simbolički, samosvojnošću demonstrirala mogućnost slobode i obnovila veru u nju. 1982. godine biva jasno i to da je Branimir Džoni Štulić pesnik, ništa manjeg značaja od Ujevića, Antića, Trifunovića, Miljkovića, Pope, jer u svome vremenu obnavlja izgubljenu veru u reči, dajući im rokersku energičnost i jedinstvenu, džonijevsku liričnost i oporost – istovremeno.

Teško vrijeme za matore prijatelju moj
na zidovima naši tragovi
mi kružimo kao psi
djevojke se ne obaziru za nama
njihove kose bude sijetu
dug je put do viječnosti
i mi ga prelazimo šutke i u miru

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

teško vrijeme za matore prijatelju moj
uloge su davno podijeljene
i svako ide svojim putem
tateki piju i sapliću dok pijevaju
žene ih zaobilaze na mah
klinci ih rasturaju zbijeni u gomile
oni piju glasno i urlaju kao zvijeri

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

teško vrijeme za matore prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutrom žure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
zalaze svuda i u sve guraju nos

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

Životopis plemena Starih Azra

Period koji je usledio (1980-1983), doneo je nezapamćenu euforiju, samoubilački tempo rada (objavljeni su sledeći albumi: Sunčana strana ulice - dvostruki, Filigranski pločnici - dvostruki, Ravno do dna - trostruki koncertni i Kad fazani lete), brojne koncerte širom zemlje i nezaboravne Džonijeve intervjue. Sledi isečak iz jednog od njih :

Azra nije moderna, ali niko u Jugi nije originalan kao što je Azra; ona je jedina ono što su bili Bitlsi, Kinksi, onaj engleski beat koji je meni značio. Kao što se kaže da svijet nikada neće biti isti prije i poslije Bitlsa, to je Azra za Jugoslaviju. Vjerovatno će sada biti i većih bendova koji će i više prodavati i bolje raditi, ali je Jugi bila potrebna jedna dimenzija koju pre toga nije imala: jedan svoj bend koji je jugoslovenski od glave do pete. To je ta Azra i tu niko ništa ne može da mi kaže. Kao da je važno kako ko svira! Pa, mi smo to stvarali, ali nije bilo vremena da se sad nešto svira!. Ono što je Jugi nedostajalo 20 godina, trebalo je premostiti za tri godine! To će se videti kad prođe neko vreme, nisu svi pametni da shvate koliko to vrijedi!.

Pričajući o sebi, odnosu prema umetnosti i pevanju, Džoni istresa gorčinu do kraja:

Teško komuniciram sa okolinom, ali se zato to kompenzira u nekim drugim stvarima. Jebeš ljude koje svi vole. Takvi ne mogu nikad ništa da naprave. Takvi ne pokreću svijet.

Jebem ti umjetnost, koja je prvo podobna, pa onda sve ostalo.

Pjevanje je duh. Lennon je bio pravi pjevač. Imao je prije taj blues u glasu. Imao je tugu koja te veže. Jer, život je velika igra. Uglavnom za sve. Da nije tuge, ne bi ga ni bilo.

Kao mali volio sam Bitlse. Pojedinaca, koji su na mene utjecali, nema! Ja sam lično izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se slilo sve poslijeratno na jednom mestu. Čovjek se formira borbom. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Napravio sam što sam htio i sklonio se da ne smetam svome djelu. Kad si tu - od tebe se obično ne vidi šta si napravio. A ovo, što se sada naziva rock and roll, to su padavičari. Nema mnogo intertesantnih ljudi i ideja. Moja karijera - to je jedno veliko neslaganje sa osrednjošću koje vlada svuda.

O Štulićevoj poeziji pisao je tada i ugledni književnik David Albahari, s tolikim uvažavanjem, da je to sigurno razbesnelo gomile nepriznatih mladih poeta i umišljenih akademskih veličina. Umetnost je progovorila jezikom ulice, ne ustručavajući se da stvari nazove pravim imenom. Nema mesta samosažaljenju jer stvarnost, ma koliko bila sumorna, pripada jedino nama i takva nas određuje. Truli moralisti, rogonje, glupaci, šonje, dupelisci, karijeristi, birokrate, idioti, šljakeri, nekorisni ljudi, kurvini sinovi, anarhisti, plaćeni nitkovi, secikese, mutavi urlatori zvučnih titula, pukovnici i pokojnici! Suštinske razlike u Džonijevoj galeriji likova nema. Ljudi sa šminkom su masa, stranci, gomila koja te gura u tramvaju kao i u životu. Gomila koja ne oprašta. Gde god se okreneš, ona je tu!

Opće grebanje za životni prostor

opći grabež za titule

fakat se ne biraju sredstva

seljačine uvijek u prve redove

Kosa mi se na glavi diže

I strašno me ljuti

kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi

u novinama neki frajeri glasno trube

zaboga recite narodu da se javnost buni

kažite mi ko je podoban

kažite mi ko je opasan

uvijek ista priča

Nakon gnušanja nad gomilom i općim grebanjem, Džoni se autobiografski pita nad vlastitom sudbinom i generacijama koje dolaze u pesmi ’68.:

Doktore što se to događa sa mnom
Osjećam se čudno
Imam 37 godina i vrijednu diplomu
Uznemiruju me noćne polucije
Boli me glava
Profesor sam na srednjoj školi
Tamo predajem neka lijeva prava
Onanija mi je redovna
Mjesečna plaća mizerna
što da radim bez akcije čitavi dan
Dok sam bio student
Ružio sam često
Čitao Praxis
Polemizirao vješto
Anarhizam mi je bio u krvi
Svi na barikade
Sanjao sam kako vodim proletere mlade
A danas doktore pomozi mi
Teško mi je vjeruj mi
Što da radim bez akcije čitavi dan
Moje društvo ordinira od 19 do 22
Ono niti eksa
Niti galami
Zuri u prazno I truli
Šljakeri spavaju po tramvajima
Djeca se ljube na ulicama
Noći su frajerske I uvijek na smetnji
Noći su samo na smetnji
Ja sada idem iz ovih stopa da se bacim
Ravno u Savu
Šezdeset
Osam šezdeset
Vratit će se opet
Osam šezdeset

Vapaj bivšeg anarhiste sapetog godinama, diplomom, radnim mestom, seksualnim tegobama - šta da se radi bez akcije po čitavi dan? Kako zavarati vlastitu savest? Kako živeti dok lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska i kada je apatija zahvatila sve - od vlastite generacije koja ordinira za šankom, zuri u prazno i truli, do šljakera koji spavaju po tramvajima i stoički drmaju lozu. Svuda odsustvo perspektive, mogućnosti da se čovek za bilo šta angažuje i veže. Deca se ljube na ulicama i živo im se jebe za sve! Ravnodušnost nove apatične generacije. Generacije četvrtastih očiju. Generacije teleidiota! Ili kao što to Džoni reče - jeftina mjuza, teška cuga, užas je moja furka!.

Ja nikada nisam radio kompromise. lmao sam svoj put, i htio sam radi svog poštenja da najprije dokažem ljudima, ne znam, ne znam kako to da objasnim… obično masa bendova počinje, najbolje stvari stavlja na početak. Ja nikada nisam činio tako nešto, to je uvijek lakši put. Puno je teže postepeno dizati razinu kvalitete. Kompromise nikada nisam radio. Baš u Džuboksu čitam - Pero Lovšin (iz Pankrta) kaže za nas da smo pop -band. OK – pop band! U redu je, ali da smo napravili kompromise, da se prodajem. Ja nikad u životu nisam mislio na prodaju, na kompromise, a što smo se slučajno dobro prodavali, to mi je drago, naravno. Pjesme poput Poljubi me u dupe nisam stavljao na prvi album, jer sam znao da sam preslab da bi mogle ići, nisam imao živaca, niti sam želio da me netko blokira. Htio sam ipak uhvatiti neke pozicije, da bih mogao snimiti te stvari. Ne znam, glupo je ići u borbu ako nisi spreman. A to nisu kompromisi. Ja sviram ono što sam htio. Ne dozvoljavam, i nikada nisam dozvoljavao da mi se itko u to petlja.

U svima nama je neka auto-cenzura. To je ono što je pogrešno, jer je vrijeme auto-cenzure već odavno prošlo. Vrijeme je da ljudi mogu reći što misle. Ja mogu reći što mislim, bar ja. Meni su ljudi govoriii, ovo ti neće proći (misli na neke pjesme sa LP-ija Sunčana strana ulice) – prošlo mi je! Svi su govorili neće. Ja sam isto tako mislio, ali išao sam, jer sam se htio uvjeriti. Doći do vlastite spoznaje. Bilo je problema, što ja znam, međusobno smo se kolebali. Ljudi su bili sumnjičavi i govorili su: Bit ćemo sretni ako to prođe. ali neće proći. O.K. - rekao sam, onda hoću jedanput znati što nije prošlo. Medutim sve je prošlo Komisiju za šund. Imaš cenzuru kad ti ploča izlazi, zatim svaka radio-stanica ima svoju cenzuru. Dok prođeš sve te strukture, treba vremena. I onda se tamo neko na nekoj radio-stanici nađe katolik veći od samoga Pape pa kaže to ne može proći. Prema tome, nemaš jednu oficijelnu cenzuru, pa kad nju prođeš možeš reći da si apsolvirao. To važi samo za ploču, što ne znači da će tvoje pjesme biti na radiju, ili TV-u. Sačuvaj bože.

Meni osobno uvijek su bile draže moje ljubavne pjesme, baš zato što stvarno traju. U biti je sve što nas okružuje preplitanje mikro i makro kozmosa. Recimo, kakav je čovjek iznutra, takav je i izvana tj. prema drugim ljudima. Nije to samo fraza. I ljubav je u svemu tome vječna, jer ako je prava, ako nije neka prolazna, od čovjeka traži sve ljudske resurse. Razumiješ li me?. A dnevna politika je dnevna politika! To je ružno. Dobro, recimo da je pjesma “Uvijek ista priča” dnevna politika, vjerojatno je, ali naprosto ja sam bio raspizđen, jedno sam vrijeme strahovito bio strahovito egzaltiran. Još uvijek sam egzaltiran, da se razumijemo! Pun mi je kurac. Evo, to se vidi na primjeru Kosova, kada su informacije zatajile. I još uvijek ti imaš sliku Prištine na TV, dok spiker govori, a pojma nemaš što se dolje dešava, već moraš slušati neke “crne” kanale. A na TV – odmah iza tih vijesti imaš izvještaj sa Bliskog istoka – vidiš film kako tamo na onoj planini Izraelci ratuju. Jebote, iz rata vidiš film, a tu ne vidiš, razumiješ li me? To je katastrofa. Još uvijek galamimo da treba dati informacije, a sve ostaje isto. I te kako sam egzaltiran, dođe mi da si nogu pojedem.

Da nije bilo The Beatlesa ne bi bilo ni mene, tako da to ništa posebno ne znači. A pjesme? Pjesme su bile moje, moje su se pjesme svirale. Azra je uvijek bila moja prćija. Jebi ga, ružno zvuči, ali što mogu. Ako bih se pravio lažno skroman, bio bih licemjer. Ја prije 1977. nisam mogao jednostavno dobiti ljude za sviranje. Taj novi val je došao kao svojedobno Beatlesi - drmnuo je ljude, neki su počeli svirati. Sa starom Azrom u kojoj su sa mnom bili Jura i Paolo nisam mogao ništa napraviti. Nje bila atmosfera da se nešto pokuša isfurati na ovaj način. Tada su Pink Floydi bili visoko cijenjeni. Ne možeš ti van svog konteksta. I Pistols su postojali već 1975, a probili su se 1977, godine. Mi kad smo počinjali, svirali smo samo svoje stvari. To nitko prije nije radio. I The Beatles kad su počinjali, svirali su tuđe stvari. A mi uvijek, samo svoje.

Pre nego što će, po drugi put, 1991. godine napustiti Jugoslaviju (nakon poslednjeg koncerta na Hvaru i niza solo albuma u periodu 1987- 1991) i otići u Holandiju (gde se ženi i trajno nastanjuje), Džoni će nas još mnogo puta iznenaditi, zapitati, obradovati. Pevaće nam o neobičnim ljubavima (Gracija, Marina, Krvava Meri), o vlastitom gospodaru samoće, teškim vremenima, slobodi, Balkanu, strahu od smrti, čudnim navikama, filigranskim pločnicima, Poljskoj, Americi, Jablanu, Odlasku u noć.

U rekapitulacijskom intervjuu časopisu NIN 1989., kada se već činilo da je svestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom:

Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna.

Sloboda nije božije sijeme
Pa da ti ga netko da
Sloboda nije zahvalnica
Pročitana abecednim redom
Sloboda nije krilatica reklamnog panoa
Konstruktivna kritika postojećeg stanja
Sloboda je žena
Uzmi je

Sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme
Sloboda nije podmetanje ideološki bilo kakve forme
Sloboda nije jednostavni domaći zadatak
Ona je svijest o skladu nesklada nesavrčenih ljudi

Sloboda te čeka
Uzmi je

Datumi
Sijećanja
Kontrola lupa vratima
Regularna predstava
Ko ne pamti
Iznova proživljava

Sloboda nije mizantropski odbačeno kukavičije jaje
Sloboda nije uzajamno milovanje idiotskih glava
Sloboda nije referada staničnih šetača
Ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi

Sloboda je žena
Uzmi je

Eksplozija filigranskih pločnika

Na žalost, sve se pokazalo uzaludnim - što bi rekao Đorđe Balašević, sve je otišlo u Honduras. Filigranskih pločnika više nema, seljačine su stigle u prve redove, idioti postali cenjeni ljudi i - razum više ne stanuje ovde.

Ovaj je rat moj najveći poraz u životu. Ja sam sve izgubio. Pjevao sam za sreću i za ljude i vidi šta je nastalo. Ja sam dao sve od sebe, ali nisam uspio. Trideset sam godina izgubio. Jugoslavija je najgora i najgluplja zemlja na svijetu. Nema toga ni u Africi. Što ja mogu kada nitko nije slušao?! Tražio sam da se razmišlja, nisam nikada pozivao na uljuljkivanje...i vidi što su napravili. Ljudi mene nisu slušali kako valja, nego su tražili nešto što su sami htjeli vidjeti. Ispao sam poligon za nešto što nisam želio. A i šta mogu kad sam stalno bio sam? Kad sam ih pozivao, nitko nije htio. Sve sam morao sam. To su bile moje emocije, moje ideje, ja sam stalno ulagao svoj novac. Sve što sam radio, radio sam jer sam volio, a sada sam bez ičega. Novca ja nemam, izgubio sam politički i samo sam navukao mržnju na sebe. Ne mogu ja to zaboraviti i pljunuti na sve što sam radio. Sve su to lopovi, sitni pokvarenjaci...ma nastale su svinjarije, a ja to nisam želio. Sve sam dao, u ničemu nisam uspio i šta ja sad tu mogu? Nemam više ni s kim, a ni protiv koga. Ja sam se uvijek mjerio sa generacijom prije pedeset godina. S Titom i sa njegovima. Danas se nemam tući protiv koga. Ovi sada, to su pizde. Ne mogu se tući s pizdama.

JA SE ZOVEM ŠTULIĆ DŽONI

IZ PLEMENA STARIH AZRA,

ŠTO ZA LJUBAV GLAVU GUBE

I UMIRU KADA LJUBE.

By Dragan Uzelac