ČUDESNI SVET LUISA BUNUELA - fragmenti sećanja
Film sam otkrio 1908. dok sam još bio dete. Prve žive slike koje sam video prikazivale su jedno prase. Odmah su me očarale. Film je doneo toliko nov i neobičan oblik pripovedanja da je najveći deo publike imao muke da razume šta se na platnu zbiva i kako se događaji nadovezuju kada se scenografija promeni. Mi smo danas i nesvesno navikli na filmski jezik, montažu, simultane i sukcesivne radnje, pa i na vraćanje u prošlost. U ono doba, publika je s teškoćom tumačila jedan novi jezik. Prvih 20-30 godina svog postojanja, film se smatrao vašarskom, vulgarnom zabavom za narod. Niko nije pomislio da bi mogao postati umetnost. Kada sam 1928-1929. saopštio majci svoju želju da snimim svoj prvi film, zgranula se, gotovo da je zaplakala. Kao da sam joj rekao: Mama, želim da postanem klovn. Jedan porodični prijatelj objasnio joj je da je film ozbiljna i profitabilna stvar. Ubedili smo je da finansira moj prvi film - Andaluzijski pas, ali nikada nije pogledala film koji je platila.
U selu u kojem sam rođen 22. februara 1900. srednji vek je potrajao sve do Prvog svetskog rata. Izolovano društvo nije se menjalo. Klasne razlike bile su jasne. Narod je radio i poštovao gospodu i zemljoposednike. Pokoravao im se. Tako je bilo oduvek i mislilo se da će trajati večno. Život, vazda isti, ravan, upravljao se prema zvonima sa crkve Pilar. Samo je vreme proticalo. U Kalandi sam se prvi put suočio sa smrću. Smrt, iskrena vera u Boga i buđenje seksualnog nagona predstavljali su moćne sile koje su upravljale mojim odrastanjem. Jednog dana, dok sam s ocem šetao našim maslinjakom (jug Aragonije poznat je po najboljem maslinovom ulju u Španiji, možda i u svetu), povetarac nam je doneo nekakav sladunjav i odbojan miris. Stotinak metara dalje ležao je mrtav magarac, stravično naduven i raskomadan. Bogatu trpezu dobilo je nekoliko lešinara i pasa. Prizor mrtvog magarca me je u isti mah privlačio i odbijao. Ptičurine su se toliko prejele da nisu mogle da polete. Seljaci nisu zakopavali mrtve životinje, uvereni da njihovo raspadanje oplođuje zemlju. Stajao sam opčinjen prizorom, naslućujući da, osim truljenja materije, u tome ima i nekog neodređenog metafizičkog značenja.
Stalno prisutna smrt bila je nerazdvojni deo života, kao u srednjem veku. Vera u Boga takođe. Rimokatolička vera bila je duboko ukorenjena u nama. Ni za trenutak nam nije padalo na pamet da dovodimo u sumnju njenu univerzalnu istinu.Religija je bila prisutna u svakom detalju našeg života. Ja sam se, na primer, igrao tako što sam pred svojim sestrama, na tavanu naše kuće, služio misu. Smrt i vera bili su sveprisutni i svemoćni. Stalno prisustvo smrti i vere povećalo je životnu radost. Neprestano smo težili uživanjima, a ona su, kad ih ostvarimo, bila snažna. Prepreke radost čine velikom. Uprkos tome što je naša vera bila iskrena, radoznalost, nestrpljenje i opsesivna potrebu za seksom ništa nije moglo obuzdati. S dvanaest godina još sam verovao da deca dolaze iz Pariza(ne baš da ih donose rode, ali da stižu vozom ili zaprežnim kolima). Sve dok me jedan drugar, dve godine stariji od mene, nije uputio u ovu veliku tajnu. Kao svi dečaci sveta, od tada sam se i ja upuštao u rasprave, pretpostavke, nepotpuna obaveštenja i prva onanisanja. Seks je počeo da nas tiraniše. Učili su nas da je čednost najveća vrlina, da časnog života nema bez čednosti. Nagoni su vodili krvavu bitku sa čednošću i to nas je urnisalo. Grešni smo bili samo u mislima, ali je osećanje krivice bilo užasno jako. Često sam govorio o tome koliko ovako stroge zabrane stvaraju slatko osećanje greha. Dugo je to bio i moj slučaj. Iz meni nepoznatih razloga, ja sam seksualni čin povezivao sa smrću. Seks i smrt uvek su u nekakvoj tajnoj vezi. Ovo svoje neobjašnjivo osećanje pretočio sam u slike u svom filmu Andaluzijski pas. U jednoj sceni muškarac miluje nage ženske grudi, a lice mu se pretvara u mrtvačku lobanju. Da li moje povezivanje seksa i smrti potiče otuda što sam u detinjstvu i mladosti trpeo najsurovje potiskivanje seksualnog nagona ikada zabeleženo u istoriji? Mi smo verovatno bili poslednji predstavnici jednog vremena u kojem je vladao stari red stvari. Danas u Kalandi, sirotinja više ne sedi petkom ispred crkve i ne prosi za parče hleba. Selo je prilično bogato, ljudi lepo žive. Materijalno blagostanje, napredak nauke i tehnike, oslobodili su čoveka od razmišljanja o moralu i duhovnim stvarima. Entropija, haos, iz dana u dan sve su veći, javljaju se u obliku demografske eksplozije. Imao sam sreću da odrastem u srednjem veku. Bolan je bio u materijalnom životu. Sladak u duhovnom. Danas je obrnuto.
Školovanje sam počeo kod korasonista. Francuzi ih zovu red Svetog srca Hristovog. Godinu dana kasnije, upisali su me kod jezuita. Tu sam ostao 7 godina. Svaki dan počinjao je misom u pola 8, a završavao se večernjom molitvom. Prvo čega se setim iz tog perioda su hladnoća, šalovi, promrzle uši i prsti na rukama i nogama. Nijedna prostorija se nije grejala. Uz hladnoću išla je i odgovarajuća disciplina. Samo li je neki učenik malo prekrši, imao je da kleči na kolenima, s raširenim rukama i u svakoj ruci da drži po jednu tešku knjigu. Kada sam napunio 14 godina prvi put sam posumnjao u religiju u koju smo do tada bili tako toplo ušuškani. Najpre sam posumnjao u postojanje pakla, a pogotovo Strašnog suda. Takvu scenu nisam mogao da zamislim. Kako svi mrtvi, muškarci i žene, iz svih vremena i svih zemalja, mogu da se dignu iz utrobe zemlje i konačno vaskrsnu? Ovo mi se činilo apsurdnim i nemogućim. Gde su ležale, na kojoj gomili te milijarde i milijarde ljudskih tela? Ako postoji Strašni sud, čemu onda služi Sudnji dan, onaj što usledi odmah nakon umiranja. Zar nije logično da je Strašni sud to neopozivo i konačno suđenje? U današnje vreme ni mnogi sveštenici ne veruju u pakao, đavola i Strašni sud. Moje sumnje iz đačkih dana sigurno bi im bile zabavne. Bez obzira na tišinu, strogost i hladnoću, sačuvao sam prilično lepe uspomene na dane školovanja kod jezuita. Jedan student prava dve godine mi je pozajmljivao svoju zbirku knjiga iz filozofije, istorije i književnosti. Otkrio sam Spensera, Rusoa, čak i Marksa. Darvinov Postanak vrsta za mene je bio otkrovenje. I ono malo vere što mi je preostalo, izgubio sam. Nevinost sam izgubio u jednom bordelu u Saragosi. Prvi svetski rat je sve promenio. Sve je popucalo i podelilo nas. Tokom Prvog svetskog rata, Španija se već bila raspolutila na 2 nepomirljiva tabora. Dvadeset godina kasnije, raspolućenost će nas navesti da se međusobno poubijamo. Pripadnici desnice i konzervativci izjašnjavali su se kao duboko odani germanofili. Oni koji su pripadali levici i oni koji su bili za sve što je moderno i liberalno zagrejali su se za Francusku i saveznike.
Da bi dobio šansu da postanem lektor, trebalo je da studiram književnost ili filozofiju. Brzometno sam promenio fakultet, poslednji put. Dok sam bio u Domu studenata morao sam konačno da se opredelim. Ambijent u kojem sam živeo, književni pokret koji je u to vreme uzdrmao Madrid i susreti s novim dragocenim prijateljima uticali su na moj izbor. U kom trenutku sam odlučio šta ću postati u životu? Danas je to gotovo nemoguće reći.
Krajem XIX i početkom XX veka Španija je imala jednu generaciju sjajnih pisaca. Oni su nas učili da mislimo. Većinu njih sam upoznao: Ortega i Gaseta, Unamuna, Valje-Inklana, Euhenija d'Orsa, da pomenem samo ovu četvoricu. Izvršili su veliki uticaj na nas. Nakon ove slavne generacije, danas ih nepokretne i ukočenog pogleda možete videti u svim muzejima voštanih figura.Došla je naša generacija iz 1927. godine. Njoj su pripadali ljudi kao Lorka, Alberti, Altolakire, Sernuda, Hose Bergamen i Pedro Garfijas.Između ove dve generacije pojavili su se Moreno Vilja i Ramon de la Serna. I njih sam upoznao.Tih godina koje je proveo u Domu, Gomes de la Serna bio je značajna ličnost, možda najpoznatiji španski književnik. Svake subote, od devet uveče do jedan po ponoći, Gomes je držao kružok u kafeu Pombo. Nisam propustio ni jedan od ovih sastanaka na koje je dolazila i većina mojih prijatelja. Ponekad je svraćao i Horhe Luis Borhes. Pričali smo o svemu: o tek objavljenim delima, o onome što smo upravo pročitali, ponekad i o političkim zbivanjima.Pozajmljivali smo jedni od drugih strane knjige i časopise.
Federiko Garsija Lorka u Dom je stigao dve godine posle mene. Blistav um, šarmer, upadljivo elegantno odeven, uvek sa besprekornom kravatom, tamnih i sjajnih očiju, Federiko je bio neodoljiv. Njegovoj magnetnoj privlačnosti niko nije mogao da odoli. Ubrzo je počeo da beži sa časova i uključio se u književni život. Njegova soba u Domu postala je mesto okupljanja, jedno od najprestižnijih u Madridu. Naše prisno prijateljstvo počelo je od prvog susreta. Neotesani Aragonac je sušta suprotnost plemenitom Andalužaninu, ali se možda baš zato nas dvojica nismo razdvajali. Uveče izađemo iz Doma i sednemo na travu i on mi čita svoje pesme. Druženje s njim me je postepeno menjalo. Preda mnom se otvarao čitav jedan svet. On mi ga je otkrivao iz dana u dan.
Salvador Dali, sin beležnika iz Figerasa u Kataloniji stigao je u Dom tri godine posle mene. Opredelio se za likovnu akademiju. Mi smo ga, ne znam zbog čega, prozvali čehoslovački slikar. Postao mi je najbolji prijatelj pored Lorke. Dali je ubrzo primljen u našu grupu. Bio je stidljiv mladić. Imao je grub, dubok glas i dugu kosu. Nije se snalazio u svakodnevnom životu.Neobično se oblačio: velki šešir, široka leptir-mašna, kaput do kolena. Privlačio je pažnju na ulici, ljudi su mu se podsmevali. Kada je trebalo da polaže usmeni ispit na likovnoj akademiji i kada su ga posadili da sedne ispred ispitne komisije, odjednom se razderao: „Niko od vas nema pravo da mene ocenjuje. Ja odoh.“ I otišao je.
Tih godina smo se formirali kao ljudi. Teško je naći prave reči za naše svakodnevne susrete, razgovore, rad, šetnje, pijanstva, posete madridskim bordelima i duge neprospavane noći u Domu. Džez me je potpuno osvojio. Bacio sam se na bendžo, kupio gramofon i nekoliko američkih ploča. Slušali smo ih sa oduševljenjem i pili čaj s rumom koji sam ja kuvao. Godine 1923. primio sam telegram iz Saragose: „Otac veoma bolestan, brzo dođi.“ Uspeo sam da ga vidim dok je još bio živ. Umro je četiri sata kasnije. Očeva smrt bila je presudan datum u mom životu. Preuzeo sam ulogu glave porodice. Moja majka je tada imala jedva 40 godina. Da mi otac nije umro, verovatno bih mnogo duže ostao u Madridu. Stekao sam diplomu iz filozofije i odbio da nastavim studije do doktorata. Želeo sam da otputujem. Samo sam čekao priliku. Pružila mi se 1925. Pariz je u to doba bio nesporna prestonica sveta umetnosti. Pričalo se da u Parizu živi 45.000 slikara. Većina ih se muvala po Monparnasu.Prvih godina mog pariskog života viđao sam se gotovo isključivo sa Špancima i nisam čuo da se mnogo priča o nadrealistima. Istinu govoreći, nadrealizam me u prvo vreme nije mnogo zanimao. Ja sam tada napisao jedan komad od desetak stranica i nazvao ga jednostavno Hamlet. Izveli smo ga za našu dušu, u podrumu kafea Selecte. To je bio moj rediteljski početak. Nakon debija, usledila je ponuda da režiram pozorišni komad inspirisan jednom epizodom iz Don Kihota, autora Manuela de Falje. Pozorišnom režijom bavio sam se još samo jedanput, u Meksiku, mnogo godina kasnije, 1960. Režirao sam večni Soriljov komad Don Huan Tenorio. Ovo je bila klasična režija, ni nalik parodijama koje smo izvodili u Domu studenata u Madridu. Od kada sam došao u Pariz često sam odlazio u bioskop, mnogo češće nego u Madridu, i po tri puta dnevno. Mnogi filmovi su na mene ostavili snažan utisak. Uzbuđenje koje sam osetio dok sam gledao Ejzenštajnovu Oklopnjaču Potemkin ni sa čim se ne može uporediti. Dugo sam govorio da je ovo za mene najlepši film u istoriji kinematografije. Sećam se Pabstovih filmova, zatim Murnauovog filma Poslednji čovek. Najviše sam uživao u filmovima Frica Langa. Kada sam video Umornu smrt više nisam sumnjao u to da želim da se bavim filmom. Nešto u tom filmu me je duboko dirnulo i odredilo moj životni put. Isto osećanje imao sam i kada sam video druge Langove filmove - Nibelung i Metropolis.
Sanjarenje je jedna od mojih dubokih potreba koja me je približila nadrealizmu. Andaluzijski pas nastao je iz spoja jednog mog i jednog Dalijevog sna. Dali me je pozvao u Figeras da provedem kod njega nekoliko dana. Čim sam stigao, ispričao sam mu kako sam nedavno sanjao oštar oblak koji seče mesec i britvu koja seče ljudsko oko. Dali je meni ispričao kako je on prethodne noći sanjao ljudsku ruku punu mrava. Pitao me je: „Šta misliš da od ova dva sna napravimo film?“ Scenario smo napisali za nedelju dana. Držali smo se jednostavnog pravila koje smo zajedno smislili: nećemo prihvatiti nijednu ideju ili sliku koja bi dala povoda za bilo kakvo racionalno, psihološko ili kulturološko tumačenje. Širom ćemo otvoriti vrata iracionalnom. Kada je scenario završen, shvatio sam da je reč o neobičnom i provokativnom filmu. Prvo javno prikazivanje filma Andaluzijski pas organizovano je u studiju Ursulines. Okupio se krem Pariza, nešto aristokratije, nekoliko pisaca i poznatih slikara (Pikaso, Le Korbizje, Kokto, Berar, muzičar Žorž Orik) i naravno nadrealisti, svi koliko ih ima. Nervozan kao pas, stajao sam iza platna sa gramofonom i tokom projekcije puštao argentinski tango i Tristana i Izoldu. Kada je projekcija završena, još sam stajao iza ekrana kada sam čuo dugačak aplauz.
Nadrealističkom pokretu sam pristupio nekako prirodno i sasvim jednostavno. Uključili su me u svoja svakodnevna okupljanja u kafani Cyrano. Kao sve članove grupe, i mene je ovom pokretu privukla revolucionarnost. Nadrealisti nisu nameravali da postanu teroristi ili naoružani borci. Njihovo najjače oružje bio je skandal. Protiv društvene nejednakosti, eksploatacije čoveka od strane drugog čoveka, zaglupljujuće svemoćnosti religije i primitivnih ratova borili su se skandalom. Vremenom, neki od njih su se okrenuli čisto političkom delovanju. Komunistički pokret im se posebno činio dostojnim toga da se nazove revolucionarnim. Tada su među njima počela neprekidna sporenja, razlazi i svađe. Pravi cilj nadrealizma ipak nije bio da se stvori novi književni, likovni, pa čak ni filozofski pokret, već da se minira postojeće društvo i promeni život. U našim razgovorima u kafani Cyrano najviše me je privlačilo pitanje morala. Naravno, nadrealistički moral, agresivan i dalekovid, najčešće je bio u suprotnosti s važećim moralom koji smo prezirali, tako da smo sve prihvaćene vrednosti unapred odbacivali. Naš moral je počivao na drugačijim merilima: veličao je strast, mistifikaciju, uvredu, crni humor i privlačnost ponora. Naš moral je bio zahtevniji i opasniji, ali čvršći, koherentniji i teži od opšte važećeg. Nadrealisti su kao grupa bili žestoki, gordi i nezaboravni. Kada me neko pita šta je bio nadrealizam, ja odgovaram: poetika, revolucionarni i etički pokret.
Posle filma Andaluzijski pas nisam mogao da zamislim da snimim nešto što bi se moglo nazvati komercijalnim filmom. Želeo sam po svaku cenu da ostanem nadrealista. Smišljao sam ideje i gegove. Zapisivao sam ih, kako mi koja padne na pamet. Prilikom jednog boravka u Španiji ispričao sam Daliju svoje ideje. Mnogo su mu se dopale. Imamo gotov film. Samo kako da ga napravimo? Dali me je pozvao da pođemo u njegovu kuću u Kadakesu. Tamo smo radili dva-tri dana. Međutim, ona magjja koja nas je povezivala dok smo zajedno radili na scenariju za film Andaluzijski pas nestala je. Prijateljski smo se razišli. Scenario za film Zlatno doba napisao sam sam. Snimanje sam brižljivo pripremio. Moja verenica Žana vodila je knjigovodstvo. Za mene je to pre svega bio film o ludoj ljubavi, o neodoljivoj privlačnosti između dva bića, film o muškarcu i ženi koji nikada neće moći da budu zajedno. Zlatno doba se, kao i moj prethodni film, prikazivalo 6 dana, pred punom salom. A zatim se desničarska štampa obrušila na film. Zbog napada na katolicizam film je bio skandal. Usledila je zabrana. Film se mogao videti samo na privatnim projekcijama i u kinotekama. Počeo je da se prikazuje tek 1980. godine u Njujorku.
Često me pitaju šta se dogodilo s nadrealizmom. Ne umem tačno da odgovorim. Ponekad kažem da je nadrealizam pobedio u sporednim stvarima, a bio neuspešan u suštinskim. Andre Breton, Elijar i Aragon su najbolji francuski pisci XX veka. Maks Ernst, Magrit i Dali spadaju u najskuplje i najpoznatije slikare. Nadrealistički pokret nije težio da slavodobitno uđe u istoriju knjževnosti i slikarstva. Imao je pre svega imperativnu i neostvarivu potrebu da preobrazi svet i život. Danas je jasno koliko je nadrealizam zauzimao beznačajno mesto u svetu u poređenju s promenjivom istorijskom stvarnošću. Progutali su nas snovi, veliki kao zemaljska kugla. Mi smo bili niko i ništa, grupica drčnih intelektualaca koji su nešto dandrljali po kafeima i objavljivali časopise. Šačica idealista koji su se brzo podelili kada je trebalo preći u akciju i primeniti silu. Želim da dodam da je većina onoga što su nadrealisti naslućivali bilo tačno. Navešću samo jedan primer: rad kao neprikosnovenu vrednost građanskog društva, pojam u koji se nije smelo dirnuti. Nadrealisti su prvi tu vrednost sistematski napadali, obelodanili da je to laž, rad za platu proglasili su sramnim. Nešto od njihove ogorčene kritike naći ćete u Tristani kada se Don Lope obraća mutavom mladiću: Siroti radnici. Nasamare ih, a onda dotuku! Rad je prokletstvo, Saturno. Dole rad kojim moramo zarađivati za život! Takav rad nam ne služi na čast, kako oni tvrde. Služi jedino tome da napuni burag svinjama koje nas eksploatišu. Čoveka oplemenjuje jedino ono što radi iz zadovoljstva, iz sopstvene potrebe. Trebalo bi da svi mogu tako da rade. Pogledaj mene - ja ne radim. Mogu da me obese, neću raditi. Vidiš, živ sam, doduše loše živim, ali živim bez rada.
U vreme nadrealizma, imali smo običaj da proglašavamo šta je dobro, a šta loše, šta je pravedno, a šta nepravedno, šta je lepo, a šta ružno. Neke knjige valjalo je pročitati, druge nije valjalo čitati.
Obožavao sam Fabrove Uspomene ljubitelja insekata. Strast koja zrači iz njegovih opažanja i bezgranična ljubav prema svakom živom biću, za mene ovu knjigu čine boljom od bilo koje druge, daleko boljom od Biblije. Dugo sam govorio da bih na pusto ostrvo poneo samo nju. Danas sam promenio mišljenje. Ne bih poneo ni jednu knjigu.
Voleo sam Markiza de Sada. Imao sam preko 25 godina kada sam ga u Parizu prvi put čitao. Za mene je to bio šok, mnogo veći nego kada sam čitao Darvina. Knjiga 120 dana Sodome me je zapanjila. Na univerzitetu u Madridu nisu imali običaj da od nas kriju remek-dela svetske književnosti. Čitali smo Kamoensa, Dantea, Homera, Servantesa. Kako to da nisam znao ni da postoji ova izuzetna knjiga koja majstorski i sistematično posmatra društvo sa svih stanovišta, a kulturu predstavlja kao prazan list papira? Za mene je to bilo otkrovenje. Na univerzitetu su me lagali! Sva druga ,,remek-dela” su za mene tada izgubila svaku vrednost i značaj.
Obožavao sam Vagnera. Njegovu muziku koristio sam u mnogim mojim filmovima, od prvog - Andaluzijski pas, do poslednjeg - Taj mračni predmet želje. Odnos prema muzici se danas potpuno promenio u poređenju s vremenom moje mladosti. Mi smo nekoliko meseci unapred znali da će veliki simfonijski orkestar iz Madrida održati koncert u Saragosi. Pripremali smo se, brojali dane, nalazili partiture i pevušili ih. Kada koncert počne, našoj radosti nije bilo kraja. Danas je dovoljno pritisnuti jedno dugme i možeš odmah, kod svoje kuće, da slušaš bilo koju muziku. Jasno mi je šta se time izgubilo. Ali šta se dobilo? Da bi se bilo koja lepota dokučila, po mom mišljenju neophodno je da se ispune tri uslova: da je priželjkuješ, da se boriš za nju i da je osvojiš.
Volim sever, hladnoću i kišu. Po tome sam kao i drugi Španci. Rođen sam na sušnoj zemlji, ne mogu ni zamisliti ništa lepše od nepreglednih, vlažnih šuma obavijenih maglom.
Volim pikarske romane, naročito Lazarillo de Tormes i El Busan od Keveda.
Obožavam putopise iz Španije koje su pisali Englezi i Francuzi u XVIII i XIX veku.
Volim romansku i gotsku umetnost, posebno katedrale u Segoviji i katedralu u Toledu. To su žive crkve, čitav jedan živi svet.
Volim samostane.Posebno sam slab na samostan u El Paularu.
Volim tačnost. Kod mene se to graniči sa ludilom. Ne sećam se da sam ikada u životu negde zakasnio.
Obožavam barove, piće i duvan.
Užasavam se gomile. Pod gomilom podrazumevam svaki skup od preko šestoro ljudi. A masa sveta na jednom mestu mi je neshvatljiva i plašim je se.
Volim radnike, divim se njihovom umeću i zavidim im.
Volim Kjubrikove - Staze slave, Felinijev - Rim, Ejzenštajnovu -Oklopnjaču Potemkin, Veliko ždranje - Marka Fererija i Zabranjene igre - Renea Klemana. Mnogo volim Renoarove predratne filmove i Bergmanovu - Personu. Od Felinijevih filmova još volim - Ulicu, Kabirijine noći i Sladak život.
Od Vitorija de Sike mnogo sam voleo Čistače cipela, Umberta D i Kradljivce bicikala. Mnogo sam voleo filmove Erika fon Štrohajma i Šternberga. Podzemlje je za mene predivan film.
Mnogo volim Vajdu i njegove filmove.
Od flmova Karlosa Saure, koji je Aragonac kao i ja, mnogo sam voleo Lov i Rođaku Anđeliku.
Ne volim statistike. One su bolna rana našeg doba. Sve statistike uglavnom su lažne, ubeđen sam u to.
Mnogo sam voleo rusku književnost. Između Španije i Rusije postoje neke tajne veze koje prolaze iznad(ili ispod) Evrope.
Volim operu.
Stravično mrzim prijeme i dodele nagrada.
Prezirem obilje informacija. Čitanje novina uznemiri čoveka više no išta drugo na svetu. Kada bih postao diktator, štampu bih sveo na jedan dnevni list i jedan časopis, a oba bi bila strogo cenzurisana. Cenzura bi se odnosila samo na informacije, komentari bi bili slobodni.
Volim da posmatram životinje i njihove navike.
Ne volim psihologiju, psihijatriju i psihoanalizu.
Volim samoću, pod uslovom da mi neko od prijatelja, s vremena na vreme, dođe da popričamo o samoći.
Ne volim politiku.
Od sedam smrtnih grehova, jedini koji istinski mrzim je zavist. Ostali gresi su lične prirode. Zavist je jedini greh koji neizbežno vodi tome da poželimo smrt druge osobe čija nas sreća čini nesrećnima.
Za mene je bar mesto za meditaciju i oporavak, ne mogu zamisliti život bez njega. Jedva progovorim koju reč sa kelnerom, najčešće pričam sam sa sobom. Danas sam star čovek kao ovaj vek, retko izlazim iz kuće. Vreme za aperitiv za mene je i dalje svetinja. Sednem sam u malu sobu u kojoj držim piće i dođe mi milo da se setim svojih omiljenih barova. U baru se vežba samovanje. Pre svega, bar mora da bude mirno, zamračeno i krajnje udobno mesto. Muzika bi morala biti strogo zabranjena, ne bi se smela čuti ni iz daljine. Barovi širom sveta danas su nešto potpuno suprotno ovome o čemu govorim. Naše doba sve ruši, ni barovi nisu pošteđeni.
Što se pića tiče, ta tema je za mene neiscrpna. Vino je za mene vrhunsko piće, posebno crno. U Francuskoj se može naći najbolje i najgore vino (nema ničeg strašnijeg od deci crnog koje se služi po pariskim bistroima). Veoma volim špansko vino valdepenas, pije se rashlađeno, iz čokančeta od kozije kože. Volim i yepes, belo vino iz okoline Toleda. Italijanska vina, po mom mišljenju, nisu prirodna. U Americi ima dobrih kalifornijskih vina - cabernet, na primer. Ponekad popijem neko čileansko ili meksičko vino. I to je manje više sve.Nisam alkoholičar. Pijenje je za mene delikatan ritual. Ne napijem se, samo osećam omamljenost, spokoj i dobro se osećam u sopstvenoj koži. Sličan efekat verovatno proizvode lake droge. Piće mi pomaže da živim i radim.
Ne možete piti, a da ne pušite. Ja sam počeo da pušim kada mi je bilo 16 godina i nikada nisam prestajao. Doduše, retko kada premašim paklu cigareta. Šta sam pušio? Svašta. Španske cigarete od crnog duvana. Poslednjih dvadesetak godina navikao sam na francuske cigarete gitanes, mada još više volim celtiques, za mene su to najbolje cigarete. Cigarete odlično idu uz piće; ako je piće kralj, cigareta je njegova kraljica. Prijatno je družiti se sa cigaretom, bez obzira šta vam se događa u životu. Cigareta je veliki drugar, i kada vam ide dobro i kada vam loše krene. Možeš da pušiš sam, možeš da pušiš i u društvu. Sva čula uživaju u duvanu. Piće i duvan izuzetno prijaju uz vođenje ljubavi; piće pre, duvan posle. Ne očekujte od mene erotske ispovesti. Ljudi moje generacije boluju od istinske stidljivosti pred ženama i neutažive želje za seksom. Kastrativno katoličanstvo je tokom vekova svog snažnog uticaja proizvelo toliko snažnu želju. U vreme moje mladosti, uz sasvim retke izuzetke, u Španiji se znalo samo za dva vida vođenja ljubavi: bordel ili brak. Od tih davnih dana mnogo toga se promenilo. Između ostalog, ja sam od pre koju godinu počeo da primećujem kako mi se seksualni nagon postepeno gasi dok nije potpuno nestao. Seks mi se više ne javlja ni u snu. Veoma sam srećan zbog toga. Konačno sam se oslobodio jednog tiranina. Kada bi Mefistofeles stao pred mene, ponudio da mi vrati tzv. muškost, rekao bih mu: Ne, hvala, ne bih ja više, ali osnaži mi jetru i pluća da mogu više da pijem i pušim.
Slučajnost je gospodar svih stvari. Nužnost dolazi tek potom. Nužnost nema čistotu slučajnosti. To što mi je od svih mojih filmova Fantom slobode posebno drag, možda je i zbog toga što se bavi ovom nemogućom temom. U zakonima nužnosti koji nam omogućavaju da živimo zajedno, ne treba, međutim, videti fundamentalnu, primarnu nužnost. Meni se čini da u stvarnosti nije bilo nužno da ovaj svet uopšte postoji, niti je bilo nužno da mi budemo tu, da živimo i umiremo. Pošto smo mi deca slučajnosti, slučajnog susreta jednog spermatozoida i jajne ćelije, Zemlja i univerzum mogli su nastaviti i bez nas do kraja sveta. Nepojmljiva je slika praznog i beskonačnog univerzuma koji praktično ničemu ne bi služio, kojeg ni jedna inteligencija ne bi posmatrala, koji bi postojao samo za sebe, kao trajni haos, ponor neobjašnjivo lišen života. Neki sanjaju o svemiru koji je beskonačan, drugi ga vide kao konačnog u prostoru i vremenu. Ja sebe vidim između ove dve tajne, jer ni u jednu od njih ne možemo prodreti. S jedne strane, slika beskonačnog univerzuma je nepojmljiva. S druge strane, predstava o konačnom univerzumu koji jednog dana više neće postojati gura me u ništavilo o kojem se ne može misliti, i to me u isto vreme i očarava i plaši. Idem od jednog do drugog. Ne znam kuda ću. Zamislimo da slučajnost ne postoji i da čitava istorija sveta, koja je najedno postala logična i predvidiva, može da se sažme u nekoliko matematičkih formula. U tom slučaju bilo bi neophodno verovati u Boga, pretpostaviti neminovno aktivno postojanje velikog časovničara, vrhovnog bića koje sve uređuje. Međutim, zar nije taj svemoćni Bog mogao iz hira stvoriti svet prepušten slučajnosti? Nije, odgovaraju filozofi. Slučajnost ne može biti božija tvorevina jer je ona negacija Boga. Ova dva pojma isključuju jedan drugog.
The Phantom of Liberty nije preterano koherentan film, on se većinskim delom sastoji od nekolicine prilično slabo povezanih epizoda koje za cilj imaju da kroz jednu zaista kvalitetnu metaforu oslikaju na satiričan način grupu ljudi koji nisu ni svesni koliko su njihova shvatanja slobode, kao i ostala uverenja zaista plitka i lažna. Film se faktički bavi shvatanjima termina slobode ljudi sa različitim kulturološkim, religijskim i estetskim pozadinama. Vrlo brzo se uviđa da je reditelj prvenstveno želeo da oslika jedan društveni eksperiment, zasnovan na različitim individuama izvučenim iz sopstvenih komfornih zona. Film je zaista pun apsurdnih, bizarnih i urnebesnih incidenata koji savršeno oslikavaju prirodu likova koje reditelj prezentuje iz jednog neljudskog ugla, ističući jasno šta je to što prezire kod ove površne i suštinski prazne grupe ljudi. Narativ filma je u potpunosti zbunjujući (zbunjuelovski), ali i to je naravno sa ciljem ismevanja tradicionalnog načina izlaganja priče u filmovima. Bunuel po mnogo čemu ide u krajnosti, hiperboliše, i vešto pogađa svoje mete. Jedna od takvih poenti, vezana za buržoaziju, odnosila se na konvencije, i neprirodnost pojedinih od njih. Visoko društvo u toalet za stolom legendarnoj apsurdnoj sceni potrebu za hranom tretira kao nepristojnost, dok je izbacivanje obrađenog materijala(izmeta) sasvim prihvatljivo izvoditi pred drugima. Izjednačujući fiziološke potrebe, i menjajući pravila konvencije, Bunuel time ismeva precenjeni bonton i konvenciju uopšte, a s njom i one koji je preozbiljno shvataju. Čini se takođe da buržoazija nije jedina stvar koja se Bunuelu ne sviđa u društvu. Bunuel je vrlo opširan u svojoj priči, i dodiruje njome brojne segmente društvenog života, kritikujući svaki. Pri tom, apsurdnost svega toga u momentima prima čak i duhovite tonove, ali glavni motiv je jasno iscrtano nezadovoljstvo. Fantom je kritika, ponekad pojedinačna, ali u suštini opšta. Negde između konvencija, pravila ponašanja i birokratskih rituala nestaje i sloboda.
Fantom slobode mi je, u svakom slučaju, jedan od najdražih filmova. Mislim da se zanimljivo razvija, volim ljubavnu scenu između tetke i nećaka u spavaćoj sobi u krčmi, volim kada traže devojčicu koja se navodno izgubila, a zapravo je tu, volim kada ona dvojica šefova policije odu na groblje, volim kraj filma u zoološkom vrtu, onaj uporni pogled noja koji kao da ima veštačke trepavice.
Film Fantom slobode govori o fantomskoj prirodi slobode, kako političke i društvene, tako i stvaralačke slobode umetnika. Kombinujući na zabavan način ironiju i nadrealizam Bunuel na sebi svojstven način ismeva buržoaziju. Patetična etika i lažni moral vladara sveta suptilnom metaforom oslikani su na urnebesno satiričan i uvrnut način. Film tumači shvatanje termina sloboda od strane ljudi različitih kulturoloških i religioznih tradicija i pozadina. Film obiluje nizovima apsurdnih i bizarnih incidenata - površnost i praznina ljudi dati su na lucidno bunjuelovski, satiričan način.U ovom, na momente genijalnom, na momente potpuno bizarnom ostvarenju, Bunuel napada potpuno iskrivljenu društvenu percepciju religije i slobode, poigravajući se sa tematikom politike, religije i seksa.
Obožavam san, kaže Bunuel, čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu.
Fantom slobode nalik je ređanju scena iz nečijeg sna. Priče se smenjuju, naizgled nepovezane, poput snolikih fragmenata – neprijatni čovek sa igrališta detetu daje fotke(na njima je nešto potpuno neočekivano). Medicinska sestra provodi noć u motelu gde upoznaje veoma čudne monahe, podložne porocima poput alkohola i kocke. Motel je na neki način metafora sveta koji nas okružuje, prepun naizgled običnih ljudi koji se u trenucima intime pretvaraju u ekscentrike i bizarne pojave poput sadista i mazohista, incestualnih osoba, perverznjaka svih mogućih vrsta i stilova ispoljavanja želja prikrivenih i potisnutih stegama i maskama civilizacije i licemerne uglađenosti. Ređaju se nizovi nadrealnih scena, unutar kojih se vrata soba koriste kao zavese na pozornici koje se iznova i iznova spuštaju i dižu uvodeći zbunjuelizovanog gledaoca u fluktuirajući apsurdni niz neočekivanih situacija i likova. Snajperista neočekivano biva slavljen kao heroj nakon što puca na prolaznike sa vrha novog nebodera. Uplakani roditelji traže od policije da pronađe njihovu nestalu devojčicu iako je ona sve vreme pored njih, a grupa formalno obučenih ljudi sedi oko stola za ručavanje na wc školjkama. Bunuel, otac filmskog nadrealizma, napada potpuno iskrivljenu društvenu percepciju religije i slobode, napada srž licemernog sistema gde svi neizmerno lažu i foliraju se, loše glumeći vlastite umišljene životne uloge i iskonstruisane ego tripove o sopstvenoj neponovljivosti i veličini, poigravajući se sa tematikom politike, religije i seksa, kultnim tabu temama u koje niko ne zadire praveći ih na taj način lažnim svetinjama. Bunuel ponire smelo i lucidno u milenijumske virove ljudskih laži i licemerja, ne štedeći nikoga i ništa. Apsurdni i nadrealni humor njegovo su sečivo koje secira svo ludilo sveta koji nestaje u sopstvenim suludim igrarijama i podlostima, perfidnim blasfemičnim i okoštalim gadostima i glupostima, konformizmu bez sadržaja, formalizmu bez ljudskosti i časti.
Verovati ili neverovati - dođe mu na isto. Da mi neko, ovog časa, dokaže svetlo prisustvo Boga, to apsolutno ništa ne bi promenilo u mom ponašanju. Ne mogu da poverujem da me Bog neprestano gleda, da se bavi mojim zdravljem, mojim željama i greškama. Ne mogu da poverujem, a ne mogu ni da prihvatim, da može da me kazni za večna vremena. Šta sam ja za njega? Ništa, senka napravljena od blata. Moj boravak na ovom svetu je toliko kratak da za sobom ne ostavlja traga. Ja sam običan smrtnik, ne značim ništa ni u prostoru ni u vremenu. Bog se ne bavi nama. Ako postoji, to je kao i da ne postoji. Ovakva razmišljanja sam davno formulisao kao: Ja sam ateista zahvaljujući Bogu. Suluda je potreba da sve razumemo, a time i umanjimo, uprosečimo. Kada bi smo bili u stanju da svoju sudbinu prepustimo slučajnostima i bespogovorno prihvatimo tajnu svog života, mogli bismo se približiti nekakvoj sreći, postali bismo nevini. Mašta je naša najveća privilegija. Razumeti je užasno. Sreća je prihvatiti neočekivano.
Nauka je čovekov neprijatelj, podilazi njegovim porivima da postane svemoćan, a to vodi našem uništenju. Trube Apokalipse od pre neku godinu odjekuju pred našim vratima, a mi smo zapušili uši. Novu Apokalipsu donose nam, baš kao i onu staru, četiri jahača u galopu: prenaseljenost, nauka, tehnologija i širenje informacija. Na izmaku života, dok čekam svoj ropac, često razmišljam kako da se poslednji put našalim. Pozvaću svoje stare prijatelje, ubeđene ateiste: kao što sam i sam. Ucveljeni, zauzeće svoja mesta oko mog kreveta. Stići će sveštenik koga sam ja pozvao. Na veliko zgražavanje prijatelja, ja ću se ispovediti, moliti za opraštaj svih grehova i primiti poslednju pričest. Okrenuću se na bok i umreti.
Sam i star, jedino mogu da zamislim haos ili katastrofu. I jedno i drugo mi se čini neizbežnim. Svestan sam da je starcima bilo toplije u daleko vreme njihove mladosti. Znam, isto tako, da je pred kraj svakog milenijuma uobičajeno da se najavljuje smak sveta. Međutim, čini mi se da ceo ovaj vek vodi nesreći. Sile uništenja i raspadanja preplavile su naš vek. Ljudski duh nije učinio nikakav napredak ka svetlosti. Možda je čak i nazadovao. Nemoć, teror i morbidnost nas okružuju. Odakle će izrasti blago dobrote i inteligencije koja bi mogla jednog dana da nas spasu? I slučajnost mi čak deluje nemoćno.
Filmska poetika Louisa Bunuela - čudesni svet ideja
U svetu ovako loše sazdanom kao što je ovaj, pobuna je jedini put kojim se može ići“, tvrdio je Bunuel, napadajući svet buržoazije humorom i gađenjem. Temeljeći svoju filmsku poetiku na apsurdu i kontradikciji, Bunuel nam svojim specifičnim humorom i nadrealnom notom prikazuje portret banalne, isprazne, dekadentne i monotono-repetitivne svakodnevnice buržoaskog društvenog krema, svu njegovu promašenost i apsurdnost.
Louis Bunuel prikazuje licemerje, prazninu, posesivnost svih vrsta, pervertiranost i amoralnost sveta. Napokon, Bunuel kao Španac ne može zapostaviti ni pitanje vere. U zemlji u kojoj sveštenstvo ima veoma važnu ulogu, po Bunuelovu mišljenju negativnu, neizbežno je pokazati stajalište o tome. Bunjuel je izrazito antiklerikalan, ali tek retko polemiše s verom kao takvom. On ne podnosi praksu Božijih pastira. Prema njemu ona zna biti u saglasju s nazadnim silama. Bunuel je ateista, no to se u njegovim delima najviše ogleda kao nemoć traženja Boga i bilo kojeg uporišta. Nehrišćansko u njegovim filmovima predstavlja nedostatak nade i utehe, no s njima se u Španiji i previše manipulisalo.
Budući da odbijam prihvatiti da postoji božanski tvorac čije mi delo ostaje tajanstvenije od tajne, ostaje mi da živim u izvesnoj tami. Izbarao sam svoje mesto: ono je u tajni. - kaže Bunuel. Bunuel se razočarao u levičarskim političkim programima, a sumnjičav je bio i prema nauci jer ona želi sve objasniti, i umesto njenih pravila on se odlučuje za slučajnost. Uzroci slučaja su tajanstveni, slučaj oslobađa mašta, a mašta je, smatra, prva čovekova prednost. Kao i gotovo svaka avangarda koja se opire fabuli kao proizvodu preživele građanske umetnosti, i Bunuel najpre zazire od fabuliranja, od filma s pričom, dok kasnije, u igranim filmovima, izbegava lančanu radnju, a ponekad i realističko motivisanje. Kako bilo taj najveći filmski nadrealista jedan je od najžešćih kritičara savremenog građanskog društva te jedan od tvoraca erotskog filma.
Stvarao je filmove provokativnog sadržaja, ali bez zapadanja u grotesknu ironiju. Dokazao je da moć filma leži u propitivanju društva, njegovog ponašanja i konvencija. Umesto da ponude rešenje za političke probleme, njegovi filmovi u dijagnostičkom i simptomatičnom smislu pokazuju načine na koje su arbitrarni oblici moći sadržani unutar društva. U Bunuelovim filmovima politička realnost sastoji se od sna i jedino se kroz jači uvid u san može postići jasnija predstava o tome šta njegovi filmovi otkrivaju o političkoj ideologiji. Gledati Bunuela ne znači pronaći rešenje za dileme, već to znači potvrditi simptome koji postoje u problematičnim, ideološkim fantazijama sveta.
Bunuel je ponajpre nadrealistički reditelj, iako to nije prisutno u svim njegovim delima, on prožima njegov opus i nemoguće ga je tumačiti bez uzimanja u obzir te činjenice. Drugo, nadrealizam je u većoj meri povezan s psihoanalitičkim nego društveno-političkim. Anđeo uništenja sintagma je iz Apokalipse na koju je Bunuel sasvim slučajno naišao i koja je naprosto najbolje zvučala kao naziv ovog nadrealnog remek dela. Anđeo uništenja treba shvatiti ponajpre kao nadrealistički, a ne metafizički ili pak distopijski film. On se, naime, opire svakoj mogućoj interpretaciji isto kao i npr. većina Lynchovih filmova koji se takođe nastoje analizirati iz pogrešne perspektive, tj. pretpostavke da svaki detalj mora imati smisleno značenje. Za razliku od recimo perfekcioniste Kubricka, ili pak Hitchcocka koji je rekao da je film završen kad je scenario gotov, a njegovo snimanje je puka tehnička stvar, Bunuel je majstor fantazme koja se opire svim hermeneutičkim poniranjima u skriveni smisao snimljenog. Dokaze za ovu tezu možemo naći u brojnim njegovim filmovima, ali najbolje je to sažeo upravo on sam. U kultnoj autobiografiji Moj poslednji uzdah, Bunuel o filmu kaže:Uvek su me privlačile, u životu a i u mojim filmovima, stvari koje su se ponavljale. Ne znam zašto, ne tražim da to bude objašnjeno. Ono što vidim u ovom filmu je grupa ljudi koja ne može učiniti ono što želi: izaći iz sobe. Neobjašnjiva nemogućnost ispunjavanja jednostavne želje. Reč je dakle o ispunjenju želje, o kafkijanskoj začudnosti i apsurdnosti situacije u kojoj grupa ljudi ne može izaći, iako ih ništa ne sprečava.
Uspostavljajući dijalog s delima španskih romanopisaca B. Pereza Galdosa i Ramona del Valle-Inclana, koja tematizuju moralnu degradaciju, licemerje i duhovnu prazninu provincijskih viših klasa kraja XIX veka, a likovno se uveliko referirajući – ironijom i pronicljivom preciznošću – na Goyine portrete slaboumnih i bigotnih velikaša, uz čuvenu scenu večere pijanih i razbludnih prosjaka i razbojnika, groteskno-parodijski citat Leonardove Poslednje večere, praćen ‚‚aleluja“ refrenom iz Hendelova oratorijuma Mesija, film više od dotadašnjih Bunjuelovih ostvarenja iz 1950-ih eksponira nadrealističke komponente iz prve faze rediteljeva svaralaštva: slobodnije asocijacije, višeznačne simbole i snolike ugođaje.
Film Viridiana predstavlja Bunuelovu crnohumornu dramu snimljenu u špansko-meksičkoj koprodukciji, koja je bila prvi film nakon četvrt veka koji je Bunuel snimao u svojoj rodnoj Španiji. No, ubrzo se pokazalo da je bio to i poslednji film koji je snimio u Španiji, pošto je Francove cenzorske komisije žestoko prevario i podvalio im daleko provokativniji film nego što su oni očekivali i film koji je Vatikan proglasio ne samo kao najobičniju uvredu za sve katolike, već i za sve hrišćane. S današnje distance Viridiana zapravo i ne deluje tako provokativno, no treba biti svestan da je ovaj film snimljen početkom 60-ih godina u ultrakatoličkoj španskoj diktaturi pod vodstvom Francisca Franca. Zato i ne čudi da je ovaj film o mladoj časnoj sestri Viridiani (Silvia Pinal), koja pre konačnog zaređenja odlazi u posetu svom perverznom starom ujaku razljutio mnoge konzervativce i puritance. Stari ujak (Fernando Rey) je udovac i nikada se nije oporavio od smrti svoje supruge, a kada Viridiana stigne k njemu, on potpuno izgubi razum jer ga devojka neverovatno podseća na njegovu pokojnu suprugu. Biće ti mirno kao u samostanu, uverava ujak mladu Viridijanu dok primećuje kako uveliko sliči pokojnoj ujni, pa čak i hoda kao ona. Kamera ne skida oči s Viridijane i strasno je ljubi u ekspresionistički perfektno osvetljenim krupnim i srednjim planovima dok prve večeri kod ujaka hoda u snu, baca pletiva u kamin kao hipnotisana, uzima pepeo, znak pokajanja i smrti, te ga simbolički prosipa po kući, intonirajući neke filozofske motive skandalozna filma. Objektiv ne okreće pogled ni kad Viridiana erotično skida crne hulahopke i oblači spavaćicu od lana u osami spavaće sobe. Starac tada pokuša zavesti puno mlađu buduću časnu sestru, no sve to završi tragedijom, zbog koje se Viridiana pokuša iskupiti te ujakov dvorac pretvori u utočište za lokalne ludake, prosjake i klošare koji su živeli u okolini. Njezine dobre namere vođene hrišćanskim milosrđem vrlo brzo se pokazuju kao prilično loša ideja, tim više jer će se onde ubrzo pojaviti i ujakov sin, koji takođe baci oko na mladu Viridianu. Bunuelov provokativni film dekonstruiše apstraktnost i nedelotvornost verskih dogmi, kao i ljudsku sputanost njima.
Film Diskretni šarm buržoazije pripada Bunuelovoj trilogiji pod nazivom potraga za istinom (uz filmove Mlečni put (1968) i Fantom slobode (1974)), delom njegove radikalne filmske avangarde, poetike oslonjene na apsurd i nadrealizam. Temeljeći svoju filmsku poetiku na apsurdu i kontradikciji, Bunuel nam svojim specifičnim humorom i nadrealnom notom prikazuje portret banalne, isprazne, dekadentne i monotono-repetitivne svakodnevnice buržoaskog društvenog krema – svu njegovu promašenost i apsurdnost.Narativna struktura Diskretnog šarma buržoazije temelji se na nizu nekonvencionalnih i vizuelno začuđujućih događaja koji se mešaju s brojnim nadrealističkim i simbolističkim sekvencama. Nadrealističke se težnje k nesvesnom i iracionalnom ogledaju u vizuelizacijama snova te nesvesnih misli i fantazija o neočekivanim tragičnim okolnostima. Bunuel na izuzetno beskompromisan i urnebesan način daje sopstvenu političku i društvenu kritiku modernog kapitalističkog sistema unutar kojeg se društvene i religiozne norme prikazuju kao licemerne, perfidne, besmislene i isprazne. Bunuel, kao stari avangardni nadrealistički buntovnik ukazuje na prazninu jednog dekadentnog sveta koji već odavno počiva na vlastitoj praznini i samodopadljivosti, razobličavajući apsurdnim humorom sve iskonstruisane uzvišenosti jednog bezosećajnog i uzaludnog sveta besmislenih normi i običaja. Radikalni Bunuel je za portret apsurda odabrao pripadnike buržoazije koji svoje društvene uloge nose poput maski, maski koje tako lako padaju pred svakim susretom sa realnošću, makar ona bila i jedna sasvim obična potreba za zajedničkom večerom nekolicine pripadnika drušvene elite. Teatar apsurda banalne svakodnevnice ovom moćnom trilogijom dobija svoj nezaboravni portret“ – sliku do koje mere uzvišeni ritual može postati apsurdan, banalan i isprazan.
Film obiluje čudesnom (z)bunjuelovskom fantastikom (provlačeći temu smrti kao bitnu nit kroz ceo film) unutar koje se prepliću realno i nadrealno, stvarnost i san. U jednoj od nadrealno-apsurdnih scena , prepunih humora i u raskoraku sa normalnim (dešava se u kući jednog od buržuja) u kuću domaćina, usred večere, upada vojna jedinica sa pukovnikom na čelu. Domaćin nije iznenađen i uslužuje, sasvim normalno, neočekivane goste. Na taj način Bunelova se čudesna narativna struktura filma temelji na nizu nekonvencionalnih i vizuelno začuđujućih događaja koji se mešaju s brojnim nadrealističkim i simbolističkim sekvencama. Nadrealističke se težnje k nesvesnom i iracionalnom ogledaju u vizuelizacijama snova te nesvesnih misli i fantazija o neočekivanim tragičnim okolnostima. Nadrealna i apsurdna večera kod Pukovnika pretvara u pozorišnu predstavu u kojoj su glavni likovi poput kakvih figura i atrakcija postavljeni za sto te zaboravljaju tekst ili pak završavaju kao gomila beživotnih tela.
Iz nadrealnog sveta snova nekolicine ljudi, povezanih budnom svakodnevnicom, Bunuel stvara iščašenu i nepredvidivu priču, nadrealno-crnohumorno satirično bunjuelovsko iskustvo. Bunuel je ovaj put za svoj urnebesni i snoliki portret apsurda odabrao pripadnike buržoazije koji svoje društvene uloge nose poput maski.Bila je to čista i neodoljiva svetkovina mašte, crnog humora, apsurda, nedokučivog, haosa, osećanja, smeha i protivrečnosti sveta u ogledalu jednog rafiniranog nadrealiste, jednog krajnje originalnog i avangardnog umetnika, kakav je bio i ostao (samo sebi dosledan) besmrtni Louis Bunuel. Snovi su bili često mesto događanja Bunjuelovih filmova, pa se tako u njima odvija i gotovo pola filma Diskretni šarm buržoazije. Prema Freudu (koji je podelio um na nesvesno, predsvesno i svesno) u nesvesnom se nalazi ono što bi nas moglo jako uznemiriti, no to je potrebno izvući u svesno i razrešiti. Jedna su od mogućnosti analiziranja nesvesnoga upravo snovi, koji su puni simbola iz kojih možemo iščitati sadržaje skrivene u nesvesnom. Upravo preko snova Bunuel ismejava buržoaziju, što je jedna od njegovih omiljenih tema.
Stvorivši remek dela u toliko različitim filmskim razdobljima, nemom i zvučnom filmu, dokumentarnom, igranom i eksperimentalnom, u nadrealizmu, neorealizmu, klasičnom fabularnom filmu, političkom filmu, modernizmu i postmodernizmu, Bunuel je tvorac opusa koji je jedinstven i kao rekapitulacija i kao lični komentar cele istorije filma od kraja 1920-ih do kraja 1970-ih godina. Louis Bunuel preminuo je 29. jula 1983. godine u glavnom gradu Meksika, Ciudad de Mexicu.
By Dragan Uzelac
Nema komentara:
Objavi komentar