FLOYD COUNCIL (1911. – 1976.)

 

FLOYD COUNCIL (1911. – 1976.)

     Floyd Council je bio američki blues gitarista, svirač mandoline i pevač. Bio je sledbenik i prezenter pijemontskog bluesa, koji je bio popularana na jugoistoku Sjedinjenih Američkih Država tokom 20-ih i 30-ih godina dvadesetog stoleća.

    Floyd Council rođen je 1911. u Chapel Hillu, u okrugu Orange NC, a kao tinejdžer je svirao gitaru za napojnice na ulicama svog rodnog grada. Često je bio u društvu braće Strowd, a svirali su zabave i lokalne plesove kao The Chapel Hillbillies. Floyd je kasnije svirao svoju finu gitaru za prebiranje prstiju u pijemontskom stilu na ulicama obližnjeg Durhama, gde je upoznao i sprijateljio se s Fultonom Allenom. Mogao je dobro zaraditi svirajući za hiljade tamošnjih duvanskih radnika, posebno na dan isplate, pa su Floyd i Fulton zarađivali svirajući zajedno. Kada je 1935. vlasnik lokalne trgovine ploča JD Long postao Fultonov menadžer, odveo ga je u studio za snimanje u New Yorku, a nekoliko je dobro prodavanih ploča izdao Blind Boy Fuller. Floyd je pozvan da ide s njima u New York u februaru 1937. gde je njegova gitara na tri Fullerove ploče zaslužna za Dipper Boy Council. Takođe je uradio nekoliko solo pesama pod tim imenom, što je rezultiralo izdavanjem I’m Grievin’ and I'm Worryin za izdavačku kuću Melotone, ali na Runaway Man na ARC-u, Floyd je predstavljen kao Dipper Boy, Blind Boy Fullerov prijatelj.

 

    Kasnije te godine, ista se ekipa vratila u New York na još sesija, s Floydom koji je svirao na četiri Fullerove pesme i snimio još četiri svoje pesme, uključujući dve sa Sonnyjem Terryjem, koje su izdane za diskografske kuće Vocalion i Conqueror zaslužne za Đavoljeg tasta. Jednu od njih, I Don’t Want No Hungry Woman, Fuller je adaptirao kao Why Don't My Baby Write to Me? Floyd više nije trebao izdavati ploče, ali u jeku Blues-revivala, snimao je za blues istraživača Petea Lowryja 1970. godine. Nažalost, Floyd je do tada doživeo moždani udar, ostavljajući njegov glas i pokrete ozbiljno pogođenima. Preminuo je od srčanog udara 1976.

The working man ain't nothin’ but a dog
The working man ain't nothin' but a dog
When he work hard all the week, payday his woman wants it all

I came home this morning, ’tween nine-thirty and ten
When I got home this mornin', between nine-thirty and ten
When I found that old back-bitter, well, sittin' back in my den

Babe, I feel like snapping my pistol in your face
Hey, my pistol in your face
And some low-down undertaker carry you to your resting place

The working man ought'a come 'head of time
Hey, ought'a come 'head of time
There you can catch your dirty woman just like I caught mine

Lord, lord, ain't gon’ work no more
Lord, lord, ain’t goin' to work no more
I’m gonna get me a workin' woman and let this  house keep her door?

   Za sam kraj još jedne jedinstvene blues priče, sledi još jednom podsećanje na već pomenutu, legendarnu muzičko-povesnu priču. Naime, bivši frontmen Pink Floyda Syd Barrett bio je inspirisan imenima Pink Anderson i Floyd Council kada je dao ime svom kultnom bendu Pink Floyd. I Anderson i Council bili su uspešni blues muzičari, ali danas je njihova muzika ostala na prašnjavim stranicama povesti. Kako se čini, jedina stvar koja je zajednička ovom čudesnom blues paru je to što su radili sa Blind Boy Fullerom. Zapravo, to je bio razlog zašto ih je Syd Barrett poznavao jer je video njihova imena u tekstualnim beleškama Fullerovog albuma iz 1962. godine. Tada je odlučio da ima smisla spojiti njihova imena, a dvojac sada živi pod imenom Pink Floyd.