Osamdesetih godina počinje djelomično slabljenje okova koje je država i partija postavila, što je pogodovalo umjetnosti. Time je i glazba pojačala svoj utjecaj među društvom, pojavljivanjem na televiziji i novonastalim radio stanicama. Novovalna hrvatska glazba svojim sadržajem u prvom redu izražavala je nezadovoljstvo i kritičnost prema političkom sustavu, društvu i pojavama u državi. Naravno da uz pjesme koje su tematizirale već navedeno, bilo je i pjesama ljubavnih tematika. Izražavanje stavova i ideja ovisilo je od benda do benda i njihovog stila. Ponekad je izražena kritika kroz stihove pjesama bila ironična i suptilnija, a ponekad se obraćala izravno. Nepovjerenje, izoliranost, nezadovoljstvo i frustracija zbog nemoći promjena, predstavlja preneseno značenje većine novovalnih pjesama. Novovalni bendovi kroz svoje pjesme koje je pratila istančana i drugačija glazba, iskazivali su svoje mišljenje i kritike. Sebe nisu smatrali glavnim akterima u promjeni na bolje, ali su vjerovali kako pjesmama mogu nešto postići.
Zagrebačka novovalna grupa Azra, pisala je poeziju u kojoj je prevladavalo kritiziranje mentalnog stanja društva pod socijalističkim režimom. Pjesme Užas je moja furka iz 1981. godine, Put za Katmandu iz 1982. godine te Kurvini sinovi, najpoznatije su pjesme koje slikovito karakteriziraju ozračje novog vala. Opisi grada u kojima prevladavaju jeftini barovi te mlado i staro stanovništvo bez perspektive, glavna je tematika pjesme Užas je moja furka.
Ivana Gregurić & Bruno Ćurko: Novi val i filozofija
Novi talas (val) termin je kojim je domaća rock kritika odala priznanje kreativnom razdoblju jugoslovenske muzičko-scenske produkcije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, podstaknutom recepcijom britanskog i američkog punka i tzv. novotalasne muzike, njegove manje radikalne i šire prihvaćene refleksije. New wave predstavljao je čudesnu post punk sintagmu koja upućuje na nešto što upravo dolazi, nadire, preplavljuje, buntovno vrišti, osvežava okruženje ustajale žabokrećine i stvara nesnosnu buku koja iritira malograđansku učmalost. Donosio je sobom vreme novog bunta, želje za slobodom i nezadovoljstva sveopštim političko-sociološko-kulturološkim dekadentnim stanjem monotonije, bezidejnosti i jalovosti jednog društva i trenutka u kojemu se dugo nalazilo.
Novi je talas neposredni izraz individualne, epohalnom istorijom napuštene, navodno marginalne težnje ka slobodi koja parira kolektivnom pojmu slobode. Novi talas se može uzeti kao način života (u državi), kao stil koji nije ispražnjen u puku pojavnost nego se javlja u vidu angažmana za slobodu pojedinca i socijalnu pravednost koja se izgubila potrošnjom ideala revolucije (kako rokenrol, tako i kod nas, socijalističke revolucije u posustajanju, nestajanju i pretvaranju u vlastitu parodiju, licemerje i farsu). Parirajući populističkom negovanju bezbrižnosti vladajućih korumpiranih, demagogijom obojenih struktura vlasti, Novi talas oponira ravnodušnosti, poziva na bitni smisao popularne kulture i stvara uslove ne samo za kritičko mišljenje nego i za dejstvo kritičkog mišljenja koje se nije moglo uspostaviti preko nauke, zvanične kulture, preko sistema dakle, koji je, i svojim paradnim monumentalizmom, označio kraj revolucije, a ne njeno neprestano trajanje. Kraj revolucije postaje evidentan u umnožavanju privilegija i oslobađanju kapitala. Revolt zato treba uzeti kao način na koji kritika deluje, kao nepristajanje na pasivnu kritiku koja legitimizuje postojeće stanje. U našem regionu neposrednijeg, konkretnijeg dejstva kritike, očigledno, nije bilo: od 1979. do danas.
Branimir Štulić, kao jedinstvena pojava unutar celokupnog pokreta, u prvoj fazi delovanja sa Azrom, uspeva poetizovati urbani žargon kao niko pre i posle njega, učiniti ga jezičkom osnovom vlastite potrebe za promenom sveta i revolta koji se saopštava u pravo vreme i na pravi način. Osećaj za jezik je pokazan u meri za reči koje se nepotrošivo zarivaju u kob vremena i određuju ga. Niti preterano naglašeno, niti banalno, jer u osećaju za jezik prebiva Štulićev sluh za vreme. Inače izgovoreno ne bi imalo dejstva, ne bi imalo značaja, time značenja i smisla.
Štulićevom Sunčanom stranom ulice defiluje niz najčudnijih stvorenja, galerija likova poput: frikova, kosijanera, šljakera, studenata bez diplome, žena bez lepote, neženja bez stana, putnika bez para, kurvinih sinova, stranaca, pametnih i knjiških ljudi, usamljenih marginalaca, rezigniranih, propalih revolucionara, malograđana svih vrsta, demagoga, drugova u plavom, idiota koji su postali cijenjeni ljudi, birokrata, pričajući vlastitim životima, nadanjima i snovima priče o lepoti, stravi, užasu i svim frustracijama modernog sveta, propasti jednoga društva duboko razorenog demagogijom i malograđanskim, podaničkim, palanačkim duhom. Opora i hladna atmosfera beznađa i straha, opšte paranoje i frustracija prepliće se i sučeljava sa gorkim istinama, neobičnim ljubavima i konačno odlaskom u noć, u još jednu neobaveznu gradsku avanturu. Oštrina i pronicljivost Štulićevog pera ne ostavlja mesta nikakvom lažnom predstavljanju, ulepšavanju ili iskrivljavanju stvarnosti, nikakvoj demagogiji lažnih proroka i nadi bez osnova – sve je ogoljeno do bolne istine, a gorčina je ovim albumom istrešena do samog kraja.
Gužvu i vrevu na popljuvanim gradskim ulicama uokviruju pejzaži izukrštanih tramvajskih šina i naponskih vodova, filijale i uredi, reklame, te kiosci s obiljem dosadnih, sadržajno praznih magazina i novina uz privlačnost atraktivnih duplerica, pa se pesnik - paranoik sa daleko većim stepenom pozitivnih iščekivanja povlači u svet podzemlja, u zadimljene lokale kojima, baš kao i nekadašnjim književnim salonima predrevolucionarnog francuskog društva, dominiraju boemska atmosfera i beskrajne priče o umetnosti, politici i egzistenciji.
Zlatomir Gajić
Album Sunčana strana ulice(Azra, 1981.) remek-delo je jugoslovenskog rock and rolla i jedinstvena urbana priča koja svedoči o jednom čudesnom vremenu (između svih naših krajnosti) iz prve ruke tj. iz Džonijevog oštrog pera i grčevitog, oporog vokala, tako sugestivnog i smelog. Bila je to ujedno, na džonijevski, često ironičan, osoben način, priča o jednom gradu – Zagrebu, velegradski mit od svitanja u 041 do sumraka u Odlazak u noć – dokumentaristički oslikana poput loureedovskih osvrta na tamnu stranu New Yorka ili pak još tamnijeg, fassbinderovskog osvrta na velegradski spleen Berlina.
Branimir Štulić autentična je figura popularne kulture, odnosno primjer produkta popularne kulture u glazbi – baštinik tradicijske i radničke te ikona urbane kulture. U svojim se tekstovima nameće kao socijalno osjetljiv, angažiran prosvjednik, zaštitnik slabijih i potlačenih, kritičar vladajućih, zagovornik promjena i prosvjeda. Upravo zbog toga, ali i unatoč tome, tadašnja je publika, između ostalog, prema njegovim pjesmama imala ambivalentan stav: dok su mu jedni zamjerali (slabe) sviračke i pjevačke mogućnosti, pretenciozne i politikantske tekstove pune nerazumljivih metafora, drugi su pak u njima vidjeli (i čuli) neposrednost glazbe, energije i poetike, a u Štuliću čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Štulićevi modernistički intonirani stihovi višestruko su obilježili (ne samo lirsku) senzibilnost desetljeća. U njima se pojavljuje nemilosrdna društvena kritika, angažirana polemika s političkim praksama i medijskim opsjenama, potreba da se stihovima reagira na stvarnost. Štulićev je subjekt izrazito angažiran, on je pobunjenik, čovjek koji bi mijenjao svijet. Njegov je diskurz stilizirani kolokvijalni idiom čije su glavne sastavnice urbani sleng, ideologemi, jezik medija i jezik ulice.
Moćna ritam sekcija - Hrnjak & Leiner oslobađa ogromnu energiju nataloženih frustracija i laži, dok iz dubina rock and roll bunta hitmične Užas je moja furka progovara ironični i ogorčeni Džoni Štulić. On kao rezignirani pesnik (razočaran odsustvom revolucionarnog duha kod poniženih slojeva društva, mase koja neosvešćena vegetira i trune na dnu jednog duboko podeljenog, moralno degradiranog drušva) stihovima gradira propadanje društvene zajednice tadašnje nazovi socijalističke (demagoški samoupravne) zemlje Jugoslavije, dovodeći sve do apsurda, jetkog sarkazma i ironičnog razrešenja problema koje nudi tihu letargiju i neku vrstu zaborava, umesto beskompromisne pobune koju kao beatnik i umetnik priziva i iskreno joj se nada. Bio je to istovremeni punk rock poklič protiv pogubnog statusa quo, čudesni nalet čiste energije koja poziva na akciju i ironični obračun sa opštom letargijom, duhovnim rasulom. Bila je to Azra u jednom od svojih najubitačnijih, rockerskih izdanja – dinamična, leinerovski ritmična, potcrtana potmulošću bas linije koja omogućava Džonijevo borbeno uzletanje fantoma slobode, bilo je to nemirenje sa postojećim stanjem, učmalošću smrdljivog grada gubitnika... Bio je to krik očaja kao umetnička forma konačnog bunta, uzvraćen udarac sistemu. Bio je to himnični koncertni favorit budućih Azrinih bezbrojnih nastupa na dokovima jugoslovenskih podijuma...
Smrdljivi grad zatvara bircuze
Smrdljivi grad zatvara ulice
Smrdljivi grad je zadovoljan sobom
Strukture ga dobro furaju
Ooooo oooooo ooo
Kosijaneri trule u patikama
Muda im zaprašuju cestu
Guzice spuštaju nisko do poda
Kako se oni samo dobro furaju
Ooooo oooooo ooo
Jeftina mjuza teška cuga
Lutrija je njihova furka
Jeftina mjuza teška cuga
Užas je naša furka
Ooooo oooooo ooo
Smrdljivi grad otvara jeftine bircuze
Za šljakere sto loču ko pesi
Studenti bez diplome, žene bez ljepote
Neženje bez stana, putnici bez para
Sa Džonijem Štulićem i Azrom umetnost je progovarila jezikom ulice. Svestan činjenice da muzika i poezija nikada nisu uspele da promene svet, on se okreće izvornom buntu rock and rolla nudeći nam sreću kao iluzionist, tamnu stranu grada, govor ulice. Energična, sarkastična, sirova i divlja Užas je moja furka, bila je ogledalo jednog društva, ogoljena slika stvarnosti puna besa, frustracija, cinizma i jetkih opaski, svesti o užasima urbane svakodnevnice i gomili koja te gura u tramvaju (kao i u životu, gde god i kad god stigne). Bila je sarkastičan uvod u jedan moćan muzičko-poetski opus čije bolne slike ni danas ne blede i svojom čudesnom energijom opominju na sav užas u i oko nas.
Branimir Johnny Štulić, buntovni novotalasni trubadur i glasnogovornik mnogih generacija žrtvovanih u ime viših ciljeva i svetle budućnosti jednog sistema u brutalnom kolapsu kao glavnu problematiku osamdesetih godina smatrao je to da sluđeni i izmanipulisani, zastrašeni pojedinac korumpiranog demagoškog sistema nema svoje ja, ni u čemu nije svoj ni samostalan, već je protiv svoje volje ubačen u društvo zasnovano na lažima i licemerju. Takav pojedinac ne razume šta mu se događa, pod snažnim je uticajem medijske propagande i tuđeg, demagoškog i ideološkog delovanja te sve to u njemu izaziva ogorčenje i bes ili ga pak tera da se povuče u sebe maštajući o nekom boljem svetu. Poetizujući urbani žargon, Džoni ga je učinio osnovom za izražavanje vlastitog mišljenja nadajući se korenitoj promeni sistema i sveta u i oko nas. Ukomponovavši vlastitu poeziju unutar pesama benda Azra, Branimir Štulić je ispričao svoju novotalasnu, urbanu priču u čudesnoj poetskoj formi – nalazeći motive i slike, uglavnom, na ulicama Zagreba. Bio je originalan autor koji je društvenu situaciju osamdesetih godina prošlog veka na inspirativan način uvrstio u muzičke stihove. Prikazao je na ogoljen način život čoveka građanske klase, s posebnim zanimanjem za tadašnju društvenu i političku situaciju. Kroz vlastito stvaralaštvo pokazao se kao izuzetno socijalno osetljiva osoba, prikazavši se, istovremeno, kao vrstan pesnik kome je muzika dodatno pomogla kao vrsna podloga za njegov istančan osećaj ritma i strukture pesme.
Veličina Džonija Štulića po autoru ovih redova uveliko se zasnivala (pored naravno maestralne poetike i muzike) upravo na tom poštenju, hrabrosti, doslednosti i čvrstom stavu da beskompromisno stoji iza vlastitog dela i uverenja. Na kraju, u hamletovskoj dilemi (uslovno rečeno, jer njega svakako nije mučila) između kamijevskog Pobunjenog čoveka i muzilovskog Čoveka bez svojstava, Džoni je hrabro, bez ikakvog kompromisa odabrao ovo prvo. Kad je napokon shvatio da je njegova borba bila uzaludnim pokušajem menjanja suštine stvari jednog propalog društva unutar kojeg mrtvi fazani lete iznad naših glava i sistema krivog srastanja, Džoni se povukao – nepovratno. Nije više bilo nikakvog smisla niti razloga nastaviti dalje.
By Dragan Uzelac
.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar