RORY GALLAGHER (1948 – 1995)

 

RORY GALLAGHER (1948 – 1995)

     Jednom su pitali Jimija Hendrixa: Kakav je osećaj biti najbolji gitarista na svetu? Njegov odgovor iznenadio je mnoge jer je rekao: Nemam pojma, to pitajte Roryja Gallaghera! A, kad tako nešto izjavi takav gitarista kao što je Hendrix, onda bi o tome svakako trebalo razmisliti. Vreme će pokazati da je levoruki gitaristički genije iz Seattlea itekako bio u pravu, ne dovodeći, s jedne strane, ničim u sumnju svoju superiornost u svetu gitarističkih legendi, a opet, s druge strane, ukazujući pre svih (furiozni uspon Roryja Gallaghera upravo počinje u godini kada Hendrix napušta ovaj svet, obasjavši ga nepovratno sjajem svog magičnog stratokastera, dakle 1971.) na još jedan vanvremenski talenat i potencijal koji će vremenom istovetno obasjati isti taj svet koji je Hendrix veoma rano napustio otišavši putem svoje muzike u neke druge sfere postojanja. Možda niko nije postavio takvo pitanje energičnom irskom gitarskom virtuozu Gallagheru, ali ni tvrdnja Jimija Hendrixa nikad nije dovedena u sumnju.

William Rory Gallagher

     William Rory Gallagher (mart 1948 – jun 1995) bio je irski blues gitarista, kompozitor i tekstopisac. Rođen je u Ballyshannonu, County Donegal , a odrastao u Corku. Od rane mladosti pokazivao je ljubav prema gitari (škola je svakako bila u nekom drugom planu), svirajući već u mnogim sastavima do napuštanja škole u petnaestoj godini. Od ranih dana njegovi su koreni bili u bluzu i rokenrolu. Ali, pošto su tadašnjom irskom scenom dominirale tzv. šou grupe, mladi gitarista bio je u počecima deo mnogih od njih. Rory se priseća tih dana na sledeći način: Nisam voleo šou grupe, ali organizatori su smatrali da treba biti 15 članova kako bi vas smatrali pravim sastavom, što znači da su moje grupe ostajale bez posla. Ta priča trajala je pune dve i po godine, sve do 1965., godine osnivanja prvog pravog Roryjevog sastava.

 

Rani početak bavljenja muzikom

     I on i njegov brat su se na podsticaj roditelja rano počeli baviti muzikom, pa tako nalazimo i podatak da su mu u dobi od devet godina roditelji kupili prvu gitaru. S trinaest godina već svira u raznim irskim bendovima, s osamnaest svira u Hamburgu, a 1960-ih, Gallagher je formirao The Taste, koji je kasnije preimenovan jednostavno, u Taste, blues rock i rhythm & blues power trio. Grupa The Taste nastala je kao posledica raspada već pomenutih šou sastava u kojima je mladi Gallagher svirao – prvu postavu činili su basista Charlie McCracken i bubnjar John Wilson. Svirali su na relaciji Irska-Hamburg, dok ih put i konačno kvalitet nisu 1969. doveli u London, središte burne britanske scene. Postali su jedan od pionirskih teških blues trija, izvodeći blues standarde poput Sugar mama.

Pa, poput lošeg penija ste se opet pojavili,
Well, like a bad penny you have turned up again,

U mojim ste vidicima, na mojim lećama je maglica.
You're in my sights, there's a mist on my lens.

Mislim da znate kako je bilo kad sam se spotaknuo i pao,
I think you know how it was when I tripped and fell,

Pa, dvostruko ste me spojili, dušo i ja sam se slomio poput ljuske
Well, you double-dealed me, baby and I broke like a shell.

Poput lošeg penija sigurno ste izgubili sjaj
Like a bad penny you've sure lost the glow

Ali ja sam izvan dohvata, osmijeh ti se sigurno ohladio.
But I'm out of reach, your smile's sure gone cold.

Pa, nikad ne može biti kao tada,
Well, it can't ever be like it was then,

Pa, nemoj se zavaravati sa mnom, dušo,
Well, don't you fool with me, baby,

Nemoj se petljati s mojim planovima.
Don't you mess with my plans.

Neke olujne noći, tvoje me sjećanje progoni,
Some stormy nights, your memory haunts me,

Nećete otići.
You won't go away.

Pa, poput lošeg penija koji ste se pojavili u promjeni,
Well, like a bad penny you have turned up in the change,

Pokušajte se uklopiti u sliku, ne možete ući u okvir.
Try to fit into the picture, you can't get inside the frame.

Mislim da znate da me još uvijek boli, ali popravljam se,
I think you know I'm still sore, but I'm on the mend,

Sigurno su se vremena promijenila, neće se ponoviti.
Times sure have changed, it won't happen again.

Pa, poput lošeg novčića koji se vrti okolo i okolo,
Well, like a bad penny spins around and around,

Pa, nećete znati što je pošlo po zlu kad sve padne,
Well, you won't know what's gone wrong when it all falls down,

Od sada morate naučiti prestati igrati igre,
You got to learn from now on to stop playing games,

Trebao bi se nastaviti kretati, moraš se okretati na putu.
You ought to keep on moving, you got to spin on your way.

Nekih usamljenih noći, čujem kako zovete,
Some lonely nights, I hear you calling,

Nećeš li otići?
Won't you go away?

Pa, poput lošeg penija ste se opet pojavili,
Well, like a bad penny you have turned up again,

U mojim ste vidicima, na mojim lećama je maglica.
You're in my sights, there's a mist on my lens.

Mislim da znate kako je bilo kad sam se spotaknuo i pao,
I think you know how it was when I tripped and fell,

Pa, dvostruko si me spojila, dušo, pukla sam kao školjka.
Well, you double-dealed me, baby, I cracked like a shell.

The Taste – odatle je sve krenulo

     Bluz-rok trio po uzoru na Claptonov Cream i Jimi Hendrix Experience ubrzo je postao popularan u Irskoj i Velikoj Britaniji. Bend je izdao dva studijska i dva live albuma. U Americi su napravili pravi bum a koliko su bili popularni svedoči činjenica da su na Isle Of Wight Festivalu 1971. godine gde su nastupali rame uz rame sa Hendrixom, The Doors i The Who bili pozivani na bis čak sedam puta! Ipak, bend se raspao samo par nedelja kasnije jer je Rory tragao za kreativnom slobodom. Vrela irska (keltska) krv terala ga je stalno dalje, ne dozvoljavajući mu bilo kakvo podilaženje ukusima, kompromise i ustajalost – prateći članovi benda su se menjali, ali ... energija i svirka koja nikog nije ostavljala ravnodušnim uvek je bila tu i za koji stepen viša u odnosu na prethodni trenutak u furioznom životu i karijeri Gallaghera.

Novi uspeh, ali i visoko postavljeni kriterijumi

     Nakon raspada Tastea, Gallagher je u prateću grupu uvrstio bivšeg basistu benda  Deep Joy, Gerrya McAvoyja, koji je svirao na Gallagherovom albumu, Rory Gallagher . Bio je to početak dvadesetogodišnjeg muzičkog odnosa između Gallaghera i McAvoya; drugi član benda je bio bubnjar Wilgar Campbell. Sa bogatim iskustvom i sa samo 23 godine Rory je izdao prvi album i odmah napravio prevrat na britanskoj muzičkoj sceni. Za godinu-dve već je bio na svim top-listama, a naročito popularni su mu bili albumi Tattoo i Blueprint koji su ušli na Top 10. Mora se reći da Gallagher nije previše mario za popularnost, pa je čak odbio da snima  singlice (gramofonske ploče na kojim se nalazi samo jedna ili dve pesme), koje su bili verovatni hitovi. Hteo je da ga pamte po kompletnom opusu i kvalitetnim albumima, a ne po kako je on to nazvao instant hitovima. Iako zbog svoje jednostavnosti i prirodnosti nikad nije bio popularan poput nekih drugih muzičara, njegovi su se albumi prodali u više od 30 miliona primeraka širom sveta.

Najznačajnija ostvarenja

     Sedamdesete godine bile su Gallagherovo najplodnije razdoblje. Gallagerova moćna gitarska muzika, mešavina urbanog bluesa i vlastitih numera bila je pod snažnim uticajem trojice blues velikana čije prezime je bilo King – BB King, Freddie King i Albert King. Bio je sušta suprotnost tada dominantnom muzičkom pravcu ( jednom od, unutar burne istorije rokenrola tih godina, decenija) - glitter rocku – namesto svetlucavosti i sjaja kojima bi privlačio pažnju publike, pevljivih pop rock pesmica koje su svojom komercijalnošću  podilazile ukusima šireg auditorijuma, čudesni irski gitarista bio je zapravo sušta suprotnost sa svojim izlizanim gitarama, izlizanim džinsom i uglavnom kariranim košuljama, bez ikakvih naznaka i potrebe za lažnim sjajem glamura  - ali sa neverovatnom srčanošću, nepresušnom energijom i emocijom koja veže, pleni, dominira scenom, uz nesebičnu podršku ostatka benda koji se često menjao i bio neka vrsta pratnje vatrenom i hipersenzibilnom gitarističkom virtuozu Gallagheru. U toj deceniji snimio je deset albuma, uključujući dva live albuma Live in Europe i Irish Tour ’74.

   Irish Tour ’74 je film koji je režirao Tony Palmer. On dokumentuje koncertni obilazak Irske tokom turneje Roryija Gallaghera i pratećeg sastava. Bio je to visokoenergetski spektakl vrele irske krvi (natopljene galonima alkohola i hipersenzibilnošću), orkanski udar koji je protutnjao tadašnjom uzavrelom Irskom, transponujući sav bunt jednog ponosnog i borbenog naroda u hard rock zvuk koji nikog nije mogao ostaviti ravnodušnim. Neposrednost i jednostavnost kojima su plenile Gallagherove svirke bile su čudesne. Bilo gde da je nastupao osetio se čudesni duh naroda koji ga je pokretao, pretočen u visokooktanski gitaristički zvuk rokenrola Irske – nešto tako prostodušno i jednostavno, a opet nestvarno dobro i moćno, melodijski doterano, a energetski iskričavo kao u najboljim izdanjima britanske rhythm & blues scene šezdesetih – od Mayalla i Stonesa do Yardbirdsa i Animalsa.

     Gallagherova turneja iz Severne Irske 1974. podudara se s jednim od najzloglasnijih vremena u regiji. IRA – Irska republikanska armija je želela promeniti status Severne Irske unutar Ujedinjenog Kraljevstva, i ujediniti Irsku (podeljenu od strane britanskih, kolonijalnih vlasti na Severnu, protestantsku Irsku i Republiku, katoličku Irsku) korištenjem oružane sile i političkog uveravanja. Nasilje je izbijalo diljem regije i to je uticalo i na javne događaje kao što su rock koncerti. U tom okruženju većina grupa nije svirala i održavala koncerte, ali Gallagher je nastavio svoju turneju kako je planirano, kako u Belfast Ulster Hall, Dublin Carlton Cinema, tako i Gradskoj većnici Cork. Dan pre Gallagherovog zakazanog koncerta u Belfastu, deset je bombi postavljeno na raznim mestima oko grada. Svi su očekivali otkazivanje Gallagherovog koncerta kao što su to učinili i svi drugi bendovi, ali Rory je nastavio s koncertom. Lokalni novinar ovako je opisao taj koncert:

Nikada nisam video ništa toliko prelepo, tako uzbudljivo, tako radosno kao kad su Gallagher i bend izašli na pozornicu. Celo mesto je živnulo, svi su se veselili, vikali, vrištali i slavili, a onda su svi digli svoje ruke u vazduh i prstima pokazali znak mira. Bez preteranosti, bio je to jedan od najupečatljivijih trenutaka u mom životu. Više nego samo rock ’n’ roll, bilo je to nešto veće, nešto više od toga.

Now ain't it strange that I feel like Philby, there's a stranger in my soul
I'm lost in transit in a lonesome city, I can't come in from the cold
I'm deep in action on a secret mission, contact's broken down
Time drags by, I'm above suspicion, there's a voice on the telephone

Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah

Well it sure is dark in this clockwork city, contact's never gonna show
I've got a code which can't be broken, my eyes never seem to close
Well, I'm standing here in the silent city, shadows falling down
I'm disconnected but I don't need pity, the night's gonna burn on slow

Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah

Now ain't it funny that I feel like Philby, a stranger on a foreign shore
I've got my plans and I must move quickly, there's a knock upon the door
Still in transit and I'm close to danger, my cover can't be blown,
It's getting strange and it's getting crazy, tell me, what is going on?

Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah
Yeah, yeah, yeah

Four o'clock and nothing's moving, six o'clock and the daylight's stirring
Morning comes, must be moving on
All night long my mind's been burning, makes me feel such a long, long way from home, home

Now ain't it strange that I feel like Philby, there's a stranger in my soul
I'm lost in transit in a lonesome city, I can't come in from the cold

     U novembru 1971. godine objavio je album Deuce. Tokom rada s grupama Taste i Rory Gallagher band nastala su njegova najznačajnija ostvarenja kojima je zadužio blues-rock–scenu. S grupom Taste je na početku svoje muzičke karijere svirao progresivni i underground blues, ali kasnije se okreće rock i blues pesmama, kojima ostaje veran do kraja karijere. Poznat je i kao začetnik nastupa bez struje (unplugged), kakve je praktikovao još od početka sedamdesetih.

O virtuoznosti i muzičkoj genijalnosti

     O virtuoznosti i muzičkom umeću Roryja Gallaghera najviše govori i sledeća priča: Keith Richards je izričito tražio da upravo Rory zameni Micka Taylora na radnom mestu gitariste u Roling Stonsima, ali se Mick Jagger nije složio, pa je na kraju Roni Wood zauzeo tu poziciju.

Ostao je veran sebi i svom muzičkom stilu

     Pojava punka, drugačija publika i stalni problemi sa alkoholom su zaslužni i za nešto kasniji Gallagherov pad popularnosti. Iako je izdao nekoliko fenomenalnih albuma kao što su Calling Card, Photo Finish i Top Priority  (najomiljeniji Roryjev album pisca ovih redova, sa dve ubitačne gitarske impresije – Philby i Bad penny, gde Roryjev senzibilni i moćni, strašću pohabani Stratocaster pleni svojom lepotom i snagom, prefinjenošću izraza i bojom zvuka) publika se okrenula drugačijem, modernijem zvuku na šta on nikako nije pristajao ostajući do kraja dosledan isključivo sebi i srcu koje ga je vodilo kroz mutne i uzburkane vode muzičke industrije koja je sve više težila komercijanosti zvuka, zanemarujući talente, eksperiment i autorsku slobodu.

   Od pvog albuma koji je snimio s grupom Taste do finalne solo ploče, Rory Gallagher ostao je veran vlastitoj muzičkoj viziji, stoji u prvoj rečenici fino sročenog eseja (autor: blues ekspert Jas Obrecht). I zaista, teško je pronaći muzičara koji je svoju karijeru više podredio svojim kreativnim impulsima, a manje prohtevima tržišta i imperativima okrutne muzičke mašinerije. Bez obzira na to izvodi li električni čikaški blues kao što je Don’t Start Me Talkin' Sonnyja Boya Williamsona (neobjavljena pesma iz razdoblja albuma Jinx iz 1982), ili ostane sam s akustičnom gitarom (i mandolinom) u temi Should’ve Learnt My Lesson (odbačena snimka nastala tokom snimanja albuma Deuce, 1971), ili uroni u (takođe unplugged) izvedbu numere Secret Agent (1976, s irske televizije), Gallagher je podjednako bio uverljiv i originalan. Posebnu draž svemu daje Roryjeva saradnja (pre svih) sa blues legendom Muddy Watersom na albumu The London sessions (1972), gde njegova veština dolazi do punog izražaja u klasicima poput Key to the highway i Walkin’ blues.

Strah od letenja i sedativi

     U kasnijim godinama svog života Gallagher je postao svestan svog straha od  letenja. Kako bi to prevladao, dobio je recept za snažni sedativ koji navodno pomaže u slučajevima straha od letenja. Ovaj lek, u kombinaciji s alkoholom (Too much alcohol, kako već kaže blues koji je pevao srcem – jedna od besmrtnih numera sa čuvene Irish Tour ’74.), kojeg je Rory kao i svaki pravi Irac jako voleo rezultirao je teškim oštećenjem jetre. No, uprkos tome on je nastavio s koncertima.

Početak kraja

     10. januara. 1995. godine u Holandiji Rory je bio  vidno bolestan i turneja je morala biti otkazana.  Gallagher je primljen u King’s College bolnicu u Londonu u martu 1995., a tek je tada postalo jasno koliko je njegovo zdravlje ugroženo: naime njegova jetra bila je ozbiljno oštećena i doktori su zaključili da je transplantacija jetre jedino moguće rešenje.

Ovaj hotelski bar pun je ljudi

Lik za klavirom fakat razvaljuje

Čak je i stari barmen visok ko' toranj

Pa zašto bih ja večeras objesio facu?

 

Ta rupa skakuće svuda oko mene

A moje raspoloženje baš nije u tonu

Upravo se blues sjatio da me okruži

Ali probit ću se ja van nakon nekog vremena

 

Pa, milijun sam milja daleko

Milijun milja sam daleko

Plovim kao naplavljeno drvo

U vjetrovitom zaljevu

 

Da, milijun sam milja daleko

Milijun milja sam daleko

Plovim kao naplavljeno drvo

U vjetrovitom zaljevu

 

Čemu pitati kako se osjećam?

Pa, kako tebi izgleda?

Progutao sam udicu, mamac i navlakušu

Progutao sam i kapetana i posadu

 

Stojim na platou

I nema tamo nikoga osim mene

Tamo ćeš me vidjeti

Kako gledam u duboko plavo more

 

Pjesma je svima na usnama

Osmijeh je posvuda u prostoriji

Razgovor se prelijeva

Pa zašto ja moram sjediti ovdje u čami

 

Ovaj hotelski bar izgubio je sve svoje ljude

Lik za klavirom uhvatio je zadnji bus doma

Stari barmen spava u kutu

Pa zašto ja još moram biti ovdje? Ne znam

Da ti kažem

 

Milijun sam milja daleko

Milijun milja sam daleko

Plovim kao naplavljeno drvo

U vjetrovitom zaljevu

 

Milijun sam milja daleko

Milijun milja sam daleko

Plovim kao naplavljeno drvo

U vjetrovitom zaljevu

 

Da, milijun sam milja daleko

Milijun milja sam daleko

Plovim kao naplavljeno drvo

U vjetrovitom zaljevu

 

Da, milijun sam milja daleko

Milijun milja sam daleko

Plovim kao naplavljeno drvo

U vjetrovitom zaljevu

Oh, oh aha

Smrt Roryja Gallaghera

     Nakon transplatacije i 13 nedelja provedenih na intenzivnoj nezi, njegovo zdravlje iznenada se pogoršalo kada se zarazio stafilokoknom infekcijom, a umro je 14. juna 1995. u dobi od 47 godina. Pokopan je na groblju Sv. Olivera, na cesti Clash, neposredno ispred Ballincolliga kod Cork Cityja u Irskoj. Njegov nadgrobni spomenik je replika nagrade koju je 1972. dobio na izboru za međunarodnog gitaristu godine.

O Roryju na drugačiji način

     Rory Gallagher je oduvek smatran jednim od najboljih rock blues gitarista zato što nikad nije pao pod uticaj drugih ili zahteva često prevrtljivog tržišta, te zato što je do smrti vrtio svoj film, što dokazuje i impresivnih 16 albuma koje je ostavio iza sebe. No, ono po čemu je Rory bio poznat je osim sjajnih pesama i vrhunskog gitarističkog umeća su skromnost, jednostavnost i prirodnost. Njegovi koncerti muzički su doživljaj, nema tu ni playbacka, ni prerušavanja, ni maskiranja, ni glume.

Rory i dalje živi – u svima nama koji volimo njegovu muziku

     Zaostavština slavnog irskog gitarističkog virtuoza, Roryja Gallaghera, je i dalje živa – mnogi savremeni gitaristi ga navode kao svog uzora. Kompletna diskografija Roryja Gallaghera je iznova reizdata i dobro se prodaje. Rory je živi dokaz da se može biti popularan i voljen, a da ne moraš prodati svoju dušu estradi, menadžerima i medijima. Dovoljan je samo talenat i upornost. I veliko srce Irske koje nikad neće prestati da kuca za jednog od svojih heroja.

 

By Dragan Uzelac