THE DOORS: L.A. Woman (1971.)
Pesme Dorsa su kosmolike i drevne. Zvuče kao karnevalska muzika. Kad se završe nastaje trenutak tišine. Nešto novo ušlo je u prostoriju.
Jim Morrison
Dorsi su pravili album kakav je Džim želeo, a ne ono što se očekivalo. Dorsi su po Džimu bili bluz bend, a ne pop grupa.
Bruce Botnick
Gramofonska igla klizi vinilom. Čvrsta, zgusnuta struktura poslednjeg albuma legendarnog američkog benda The Doors naprosto izbija iz rilni gramofonske ploče, uvodeći me hard-rock-blues tonovima u poetski svet Jima Morrisona, granična područja mogućeg i bolno proživljenog. Vrata neobičnog sveta The Doorsa otvaraju se preda mnom, odvodeći me tokovima jednog burno proživljenog života na kraj noći, tamo gde prestaju strah i fine laži.
Ogoljena, simbolističko-romantičarska lirika, prožeta snažnim emotivnim nabojem i mračnim, sablasnim vizijama, svetom demona koji su sve vreme proganjali hipersenzitivnog pesnika na njegovom beskompromisnom putu samouništenja i preterivanja (koji bi ga, eventualno, da je poživeo još koju godinu odveo u blejkovski zamak mudrosti kroz pročišćena vrata percepcije), underground slikama Los Anđelesa i unutarnjim lomovima Morrisona - jahača na oluji i razočaranog buntovnika na obroncima lagane kapitulacije, prelama se kroz bitničke, surovošću nabijene tonove ovog vanvremenskog albuma.
Doputovao sam u Ameriku
da trampim bisere za zlatni krčag
u L Ameriku!
Hajde, narode, ne gledaj me tako pokislo
veliki vrač je stigao u grad,
doneću vam kišu, promeniti sreću,
naučiti te L Ameriko
kako da nađeš sebe
Godine autodestrukcije i života na ivici, s jedne strane, te stalnog muzičkog napretka benda i kreativnog uspona Morrisona kao poete i umetnika, s druge strane, doneli su svoj autentični plod - album L.A Woman, 1971. godine, nešto tako bolno iskreno, kreativno i nadahnuto, otrgnuto iz prolaznosti vremena i postavljeno kao temelj muzičkog pokreta i izraza jednog vremena. Svedočanstvo koje kroz vreme postoji samo za sebe i govori o jednom neobičnom životu, buntu i poetici nedosanjanog. Album je sniman i miksan u periodu od novembra 1970. godine do februara 1971. godine (mada je gotovo sve bilo završeno za samo dve nedelja rada u studiju). Nakon početnog haosa i depresije, vezane pre svega za činjenicu da je Morrison sve više gubio interesovanje za dalji rad sa bendom (u kandžama industrije i vlasti koja ih je proganjala kao potencijalnu opasnost za sistem, naročito posle incidenta na koncertu u Majamiju 1. marta 1969.) i lagano tonuo ka konačnoj autodestruktivnoj kapitulaciji, te odlaska dotadašnjeg producenta Rotčajlda, rad na poslednjem The Doors albumu počeo je pod nadzorom producenta Brusa Botnika, dotadašnjeg saradnika Pola Rotčajlda. U improvizovanom The Doors workshop studiju u Los Anđelesu krenula je jedinstvena bluz priča, labudova pesma i jedan od najboljih albuma svih vremena – vrisak leptira Jima Morrisona. Bend su zvučno upotpunili i kvalitetom uzdigli na još viši nivo (čistokrvnog ritam i bluz dodira) bas gitarista Jerry Scheff (ex Elvis Presley bend) i teksaški ritam gitarista Marc Benno, vrativši bend i njihovu jedinstvenu muziku bluz korenima.
Jahači na oluji,
u ovoj kući ste rođeni,
u ovaj svet ste bačeni
kao psi željni kosti,
kao glumci željni uloge,
jahači na oluji
Od poletne energičnosti i sirovosti The Changeling i pop elemenata Love her madly, preko rečima naslikanih, bolom i gorčinom obojenih bluz tema Been down so long i Cars hiss by my window, preko hitmične, furiozne L.A. Woman i tame L America, pa sve do lirski nadahnutih Hyacinth house (izuzetno mračna Morrisonova poetika koja se bavi obradom teme iz grčke mitologije, gde se pominju Apolon, bog lepote i medicine i njegov ljubavnik, Hyacinth (Hijakint, spartanski kraljević, izuzetne lepote, nakon njegove nasilne smrti simbolično pretvorene u prelepi cvet zumbula), unutar koje se dešava drama ubistva mladića – neizbežna tema smrti, kao osnova Morrisonove pesničke tragike jasno naznačene već na prvom albumu epskom numerom The end), obojena lepršavim, romantičarskim zvukom Manzarekovih klavijatura pod snažnim uticajem Frederika Šopena i The WASP, još jednog moćnog bluz standarda Crawlin king snake i završne, melanholijom obojene Riders on the storm, neke vrste Morrisonovog epitafa, opraštaja od sveta koji ga nije razumeo i prihvatio, plovimo uzburkanim okeanom jednog burnog života, jedinstvenog muzičkog i poetskog izraza, životnog stava i shvatanja-proživljenog do granica (ne)mogućeg.
Pa, đavolski dugo sam bio daun
već mislim da sam gore.
Zašto neko od vas ne dođe
i pusti me na slobodu?
Čitav jedan život, zgusnut u poetske sklopove, nemire i slike naprosto oživljava pred slušaocem, bolno iskren i prenet kao impresija na platno, osenčen bluz setom i teškim, klaustrofobičnim tonovima. Atmosfera na albumu varira od razigrane lepršavosti i poleta (recimo Love her madly, apsolutnog pop filinga) do teskobne tame i zloslutnosti ugođaja (Been down so long teskobe ili pak najave smrti u najmoćnijem Morrisonovom bluzu Cars hiss by my window) – od božanskog vokalnog ugođaja koji nam pruža Morrisonov glas u Hyacinth house do završnih, mračnih tonova jedne L America i opraštajućeg šapata u Riders on the storm od kojeg vas podilazi jeza. Ono što je sazrevalo godinama unazad, kroz nezaboravne žive nastupe, svojevrsno the Doors ludilo na ivici nervnog sloma, i kreativno muzičko-poetsko napredovanje, doseglo je svoj vrhunac u opraštajnom remek-delu, jednom od onih koje ostaje sa vama do poslednjeg kraja, i onda kada muzika utihne.
Pesma Changeling predstavljala je snažni, sirovi, klasični rock and roll (nastala je 1968. godine, kao jedna od mnogih sjajnih iz Morrisonovih haotičnih beleški), i nosila je u sebi jetku mantru Imao sam novac, nisam imao ništa, Morrisonov gorki stav o ispaznosti života rokenrolera, kao i njegove čudesne stihove : I am the air you breathe, food you eat, friends your greet, in the sullen street. Robbyjeva Love her madly, vanredno melodična i furiozna, objavljena je kao singl, nedelju dana pre Jimovog odlaska u Pariz (što je označilo definitivni kraj dotadašnjih The Doorsa), marta 1971. godine. All your love is gone, so sing a lonely song of a deep blue dream... romantični su Robbyjevi stihovi, nastali u pauzi rada benda tokom sumornog suđenja Morrisonu zbog incidenta u Majamiju, koje se oteglo do kraja oktobra 1970..
U drugoj nedelji decembra 1970. godine The Doorsi su održali ono što su nazivali blues day. Nakon obrade bluz standarda legendarnog Džon Li Hukera (John Lee Hooker) Crawling king snake, Jim je oduševio sve prisutne novom bluz pesmom Beeen down so long (pevajući o sebi kao o zatvoreniku on je aludirao na mučno suđenje u Majamiju i moguću šestomesečnu zatvorsku kaznu – odloženu velikom kaucijom, u zloglasnom zatvoru Dade county, na Floridi). Snažni Morrisonov bluz Been down so long, pesma koja je nosila u sebi slike depresije, želje za oslobađanjem i seksualnosti, bila je i referenca na dva dela – novelu Richarda Farine Been down so long it looks like up to me i bluz numeru iz 1928., autora Waltera Furry Lewisa – I will turn your money green. Obojena moćnom slajd gitarom Robbyja Kriegera, uz malu pomoć prijatelja – Jerryja Scheffa na bas gitari i Marca Bennoa na ritam gitari, Đavolski dugo sam bio dole postala je bučna, agresivna bluz pesma – old The Doors slow blues stila.
Moćnim i duboko proživljenim tekstovima, snažnim, alkoholom i gorčinom nagriženim vokalom, harizmom i paklenom doslednošću Jim se na ovom albumu nametao kao apsolutni lider i neko ko se u celosti, punim srcem, davao na poslednjem zajedničkom projektu benda koji je obeležio jednu epohu i svet. Još jedan moćan, vanvremenski bluz - Cars hiss by my window (u kojem Jim na jedinstven način solira glasom, podražavajući zvuk bluz gitare) govori o jednoj od mnogih epizoda iz Jimovog burnog života bitnika, iz Venice west boemskih dana nakon završetka studija i odlaska od kuće u život, pesnika i pevača The Doorsa, govori o događaju u vreloj sobi – sa zagrejanom devojkom, i mračnoj, melanholičnoj atmosferi smrti koja dolazi. Jim još jednom aludira, ovaj put na njegov sve haotičniji odnos sa devojkom Pamelom, koja je u to vreme već živela u Parizu i bila heroinski ovisnik. Inspiracija za naslovnu numeru, bolni Jimov opraštaj sa Los Anđelesom – gradom noći, njihov poslednji, veliki hit - LA woman, bio je roman losanđeloskog pisca Johna Rechia – City of night (1963.) – jedna od Morrisonovih omiljenih knjiga iz studentskih dana, kao i reči pisca Johna Fantea: Jebi se, L.A., i tvoje palme, i tvoje visoke glupe žene i tvoje fensi ulice.
U međuvremenu, u jednoj od pauza snimanja poslednjeg The Doors albuma, Jim Morrison je proslavio svoj 27. rođendan (8. decembar 1970.), snimajući tog dana svoju poeziju (bez The Doorsa). Bili su to snimci, posthumno objavljeni, poznati pod nazivom An american prayer – stihovi Morrisona ozvučeni naknadno od (pre)ostalih članova benda. Nakon što je završio snimanje u ranim jutarnjim časovima, iskapivši još jednu bocu žestine do dna, Jim se onesvestio i srušio se na gomilu studijske opreme. Sutradan je već zahtevao od benda da sviraju neke od numera sa budućeg albuma LA woman (do tada snimljene) uživo. Uprkos njegovoj dotadašnjoj odluci da posle živog nastupa na engleskom ostrvu Wight (avgust 1970.) i suđenja za incident u Majamiju nikada više ne nastupi na koncertu sa The Doorsima, on se naglo predomislio i datumi za nove nastupe istog trenutka su dogovoreni( uporedo sa daljim studijskim radom na novom albumu) – 11. decembar, Dallas, i 12. decembar 1970. – New Orleans (ispostaviće kao poslednji živi nastup Dorsa sa Morisonom). Kraj je bio sve bliži. Muzika se bližila konačnom kraju. A onda je i utihnula.
The cars hiss by my window
Like the waves down on the beach
The cars hiss by my window
Like the waves down on the beach
I got this girl beside me
But she's out of reach
Headlight through my window
Shinin' on the wall
Headlight through my window
Shinin' on the wall
Can't hear my baby
Though I called and called
Yeah, right
Woo!
Windows started tremblin'
With a sonic boom
Windows started tremblin'
With a sonic boom, boom
A cold girl'll kill you
In a darkened room
Yeah, woo
Ride
Ride on
Weooooo!
Wawa, eooo!
Oooo, owa, owaaa!
Wa, waaaaea!
Ooo, wa, wa, wa, wa, waa!
Uh-huh
Subota, 12. decembra 1970., označila je poslednje koncertno veče benda The Doors sa Jimom Morrisonom.
Izašavši na binu vidno rasturen od alkohola, haotičnog izgleda koji je podrazumevao pregojenost i totalnu zapuštenost, pogubljen i vidno nezainteresovan za zbivanja oko sebe (nakon nekoliko godina samouništenja i života na rubnim područjima nihilizma) Jim Morrison nije više mogao ni da se seti stihova sopstvenih pesama, pa je počeo da urla izmišljene reči na muziku koju je ostatak benda The Doors svirao. Izgledao je kao beskućnik, zapušten, uništen alkoholom i opijatima, kao vlastita parodija, alkoholom natopljena ruina koja je napokon uspela u nameri da uništi stereotip o Jimu Morrisonu kao superstaru i seks simbolu jednog vremena, dovevši na kraju sve do apsurda – pretvorivši nastup u poslednji čin drame koju je započeo nepune dve godine ranije na koncertu u Majamiju sarkastičnim vređanjem publike i sistema. Bilo je to grozno, depresivno iskustvo čoveka koji je očajnički tražio izlaz iz, ispostaviće se par meseci kasnije, bezizlazne situacije. Jim je pokušao da izvede novu pesmu benda Riders on the Storm, ali je vrlo brzo od toga odustao. Spisak predviđenih pesama za ovaj povratnički koncert bio je impresivan (dodatno inspirisan namerom da se promovišu neke od pesama koje su bile u nastajanju, pesme koje će obeležiti poslednji The Doors album LA Woman), ali...
House Announcer (Brian Glynn)
Roadhouse Blues
Back Door Man
Love Her Madly
When The Music's Over
Riders On The Storm (Aborted)
Ship Of Fools
Crawling King Snake
L.A. Woman
Hyacinth House
You know what really
burns my ass?
Maggie M'Gill
Been Down So Long
Hoochie Coochie Man
Who Do You Love
Palace In The Canyon
Light My Fire*
- Summertime (Instrumental)
Love Me Two Times
Riders On The Storm
Soul Kitchen
The End
Iziritirana haotičnim nastupom publika je krenula da zviždi i vrlo glasno izražava svoje negodovanje, a Jim je pokušao da ih odobrovolji konfuznim šalama. No, nije mu uspelo. Nekako se i držao do polovine koncerta, ali onda se sve raspalo – upravo onako kako se sve u prethodne dve godine naslućivalo i najavljivalo brojnim incidentnim nastupima na ivici nervnog sloma (koji se upravo desio te kobne subotnje večeri). I ne slutivši, Jim Morrison odsvirao je kraj svome bendu doteravši stvar do konačne prelomne kote, tačke apsurda nakon koje više nema povratka. U jednom trenutku Morrison je kolabirao na sceni. Samo se stropoštao na pod, a došavši sebi, odbijao je da ustane. Kada je bend, uprkos svemu, pozvan na bis, on je naslonjen na stalak od mikrofona mumlao pesmu Light My Fire, da bi, dok je bend svirao numeru The End, seo na postolje za bubanj. Toliko je bio obeznanjen od alkohola i ko zna još čega da ga je bubnjar John Densmore nogom gurkao u pravcu mikrofona. Odjednom je iz Morrisona počeo da kulja sav nagomilani bes. Pun žuči zbog svega što je preturio preko glave prethodne tri godine, zbog svega što mu se dešavalo na ličnom i profesionalnom planu, od progona od strane establišmenta (pokušaja da se prikaže neuračunjivim i smeštanjem u mentalnu ustanovu ukloni sa scene kao veoma neugodna opasnost, neprijatan svedok i neko ko pokreće mase budeći uspavanu svest o svemu lošem i iskonstruisanom za potrebe sistema), preko zatvorske kazne koja mu je visila kao omča oko vrata, do nemogućnosti da kontroliše bilo šta, pa i sopstveni život, uzeo je stalak od mikrofona. Bes je pokušao da iskali tako što se svom silinom trudio da stalak razbije u paramparčad. Primirio se tek kada mu je prišao menadžer turneje, koji je video da se situacija otrgla kontroli.
Manzarek: Upravo je u Nju Orlinsu Džim sasvim izgubio svoju čudesnu energiju. Bio je jednostavno ispražnjen.
Densmor: Njegova životna sila je nestala. Bilo je to veoma depresivno iskustvo.
Vins Treanor (road menadžer Dorsa): Bio je veoma pijan. Bend je završio deo pesme Light my fire, a Džim je visio na mikrofonu pokušavajući da peva. Zatim je seo kraj bubnjeva i nije se vraćao da peva. Nakon što ga je Densmor razdrmao nogom, Džim je napokon ustao i promrmljao: Da...da..., a onda je uzeo stalak mikrofona i počeo mahnito da udara po podijumu - sve do trenutka dok drveni pod u Warehouseu (bivše skladište u Nju Orlinsu) nije počeo da puca. Potom je bacio ostatke stalka u publiku i napustio binu (ispostaviće se, nepovratno). Densmor je tada ustao i rekao: U redu, ja više ne sviram i napustio je pozornicu, ostavivši na sceni Robija i Reja.
Mi smo se nekako nosili sa tim. To je bio jedan od razloga zašto su ljudi hteli da nas vide. Bili su uzbuđeni zbog toga šta ih sledeće čeka. Bila je to luda vožnja, jer mi nismo bili bend koji bi svake večeri svirao jedno te isto, na isti način. Uvek bi koncertni set bio drugačiji. Džim bi nas nekako poveo na mesto na kom ranije nismo bili. Voleo je da zajebava ljude. Nije mogao da podnese što neki bendovi svake večeri sviraju jedno te isto. I svi mi smo bili pod uticajem džeza gde se improvizacija podrazumeva. Svake večeri je tako svaka pesma bila drugačija, zbog čega je sve bilo interesantno – objašnjavao je kasnije gitarista Robby Krieger nastupe i buran život sa Jimom Morrisonom.
Bio je to kraj, trenutak velike gorčine i konačne spoznaje kraha jednog velikog čoveka, buntovnika, bitnika, pesnika i umetnika, emotivni i nervni slom Jima Morrisona – jedan u nizu zloslutnih padova koji će ga par meseci kasnije odvesti u smrt – u Parizu, 3. jula 1971. godine.
Pište automobili kraj mog prozora
kao talasi dole na obali.
Devojka je kraj mene
ali van mog domašaja.
Farovi bljesnu kroz prozor
obasjaju zid,
ne čujem svoju dragu
iako zovem i zovem.
Prozori se tresu od zvučnog udara
hladna devojka ubija u pomračenoj sobi
Posle nervnog sloma Jima Morrisona apsolutno uživo, na sceni Warehouse pozornice, New Orleans, nastavljeno je snimanje šestog, poslednjeg studijskog albuma The Doorsa sa Jimom Morrisonom.
Pesma Riders on the storm postaće Jimov umetnički epitaf, trenutak kada je njegova besmrtna muzika utihnula. Bio je januar 1971. godine. Pamela se vratila iz Pariza, Jim se neko vreme primirio i doneo definitivnu životnu odluku o njihovom zajedničkom odlasku u Pariz. Odluka suda u Majamiju o Jimovoj višemesečnoj robiji na Floridi, mogućnost oduzimanja pasoša uprkos plaćenoj kauciji, kraj živih nastupa The Doorsa i gubitak želje za daljim radom sa bendom, nagnali su umornog i razočaranog buntovnika Jima Morrisona da prelomi. Incident na koncertu u Majamiju bio je presudan – Jim je postao progonjeni, obeleženi i nepoželjni public enemy, nastupi The Doorsa su otkazivani i praćeni, dok je zloglasni FBI Jimu disao za vratom.
Jimov muzički epitaf – pesma Jahači oluje, po rečima Raya Manzareka bila je uzeta i adaptirana za album iz Jimovog scenarija za film Highway (iz 1969.), filma o autostoperu-ubici (igra ga sam Morrison), koji nakon stopiranja ubija vozača i otima njegov plavi Mustang u apokaliptičnoj atmosferi Joshua tree pustinje. Morrison je film snimio sa nekolicinom bivših kolega sa UCLA univerziteta. Inspiracija za pesmu Riders on the storm bila je poezija kultnog američkog pesnika Harta Cranea (koji je život okončao suicidom) koji je pisao o jahačima oluje. Priča o ludaku-ubici (inspirisana takođe stvarnim likom masovnog ubice Williama Edwarda Cooka, koji je, lutajući između Misurija i Kalifornije, negde početkom pedesetih godina 20. veka, u roku od 22 dana nasumično usmrtio šestoro ljudi) završava se romantičnim stihovima o ljubavi (posvećenih Pameli). Što se same muzike tiče, Krieger i Manzarek su inspiraciju potražili u kantri numeri (Ghost) Riders in the sky: a cowboy legend, američkog kantri muzičara i glumca Stanley Davis Jonesa. Prepuna zloslutnih tonova i simbolike, uz Morrisonov glas koji kao neku vrstu opraštanja recituje stihove, uz turobni eho i zvuke nadolazeće grmljavine, oluje ova numera je objavljena kao singl ploča juna 1971., neposredno pred Morrisonovu smrt u Parizu, put bez povratka mračnog jahača oluje.
Album LA woman bio je zaokružena celina, životna priča nastala iz pobune duha, kao jedna od mnogih s kraja šezdesetih, bergmanovski zatamnjena i lirski nadahnuta, muzički oslonjena na blues tradiciju zaodenutu snagom rock and rolla, jednostavna, iskrena i uklesana u stenu vremena kao nešto što ga nadilazi svojom unutrašnjom snagom i kreacijom. Vrata otvorena između krajnosti spoznatog i nedokučivog, odsjaji i damari duše i srca suprotstavljeni jezi smrti. korak dalje ka ostvarenju snova što nam izmiču na dalekom putu ka sebi i neprolaznosti. Neponovljivi the Doors touch namenjen sanjarima koji nikad ne odustaju, bez obzira na cenu i odricanja, veru u nešto što nadilazi i sam život.
I tako sam stigao pre nekih pola sata
procunjao gradom i video gde vetar duva-
u pravcu devojčica u holivudskim gajbama.
Jesi li srećna, mala damo, u gradu svetlosti
ili si samo još jedan anđeo?
Noćni je ovo grad.Noćni.
Na foto sešnu za intrigantni, simbolički omot albuma (krvavo crven okvir unutar kojeg se na žutoj, gotovo samrtno beskrvnoj pozadini unutrašnjeg omota, oslikavaju crno-beli likovi The Doorsa) Jim Morrison je sedeo pogrbljen na stolici, sa flašom irskog viskija kraj nogu.
Manzarek: U toj fotografiji možete videti nestanak Jima Morrisona. Sedeo je, jer je bio pijan. Bio je na zalasku života i nosio je prevelik teret na leđima. On više nije bo mladi pesnik kojeg sam sreo 1965. godine na plaži u Venice westu.
Kraj, koji se pretvara u novi početak svakog od nas, nadilazimo verom u nešto za čega se iskreno borimo do poslednjeg daha. L.A. Woman album jedan je od onih svetova snova, kuhinja duše u koje se zaklanjamo na kraju svih naših puteva, uspona i padova, straha od smrti i prolaznosti. Iskorak na drugu stranu stvorenu verom i nadahnućem. uteha i radost onima koji nikad ne odustaju i teraju beskompromisno do kraja, jahačima na oluji čija žrtva opominje i budi nadu.
Devojko, moraš voleti svog čoveka,
uzmi ga za ruku, nateraj ga da razume,
svet zavisi od tebe, a život je beskrajan.
Moraš voleti svog čoveka
By Dragan Uzelac
Nema komentara:
Objavi komentar