John Keats (1795.- 1821.)

 

John Keats (1795.- 1821.)

 

    Engleski romantičarski pesnik, Džon Kits, bio je jedan od najvećih umetnika među mlađim stvaraocima svog vremena. Prefinjeni esteta, istovremeno je izražavao duboke misli o suštini umetnosti i o značaju lepote za čoveka. Svojim radom uticao je na obnavljanje stvarnog helenskog duha u evropskoj poeziji. Zajedno sa nemačkim pesmikom tog doba – Helderlinom, Džon Kits predstavlja obnovu stvarnog helenskog duha u evropskoj poeziji, koja je ranije, za vreme klasicizma, bila oslonjena na latinsku antičku književnost. Karakterisao ga je bogat izbor reči i senzualna slikovitost.

Ne idi k Leti, ni jedića brati
Čvrst koren – otrov za njezina vina;
Ni velebilja, blijedo čelo da ti
Cjeliva – grozd što voli Prozerpina;
Tis-boba vijenac nek te ne ovija;
Balegar ne daj, ni mrtvačka glava,
Ni meka sova, da s tvoje Duše
Žalobne druzi bolnih misterija;
Sjena vrh sjena već će doć sna plava,
Da duše budne boli ti poduše.

Al’ kada s neba nenadano pane
Melankolija, kao oblak plačni,
Što kruni cvijeće sve, što na pol sane,
A na hum zelen svoj plašt baci mračni
Aprilski; tad bol iz ruže jutrene
Zasiti svoj, il’ s dugom s mora slana,
Il’ pun nek božur bogatstva ti toči,
Il’ kad ti ljuba nježno smršti zjene,
Za ruku prim’ je, nek bjesni lagana,
– I žedno pij joj, pij, predivne oči.

S Ljepotom ona stanuje – s Ljepotom
Što umrijet mora; Radost ruku ima
Uvijek na usni zboreć – zbogom; potom
Slast boli bliza, da otrov ustima
Pčelinjim stvori: U hramu Naslade
Melankolije carsko je svetište,
Nevidno svima, van tom, što na jaku
Jeziku smečit grozd Radosti znade;
Moć njena će mu dušu da pritište,
Njen trofej bit će viseć na oblaku.

 

    Iako je umro veoma mlad(u Rimu, od tuberkuloze, kao i njegov brat Tom), stvorivši samo dela pripremnog perioda, dela kojima je, uglavnom, bio nezadovoljan, ostavio je dubok trag u engleskoj poetici. U toku tri do četiri godine, koliko je trajala glavnina njegovog pesničkog stvaralaštva, prošao je kroz začuđujuće veliki broj uticaja i razvojnih faza. U periodu od svoje 23. do 26. godine napisao je spev Hyperion (koji je ostao nedovršen) i tri pesme, koje se odvijaju u srednjem veku: Izabela, Uoči svete Agneze i La belle dame sans merci, kao i svoje velike ode i nekoliko soneta. Izabela (1821.) je bila neobična pesma o ljubavi, smrti i odanosti nastala po pripovetci Bokača. Narativna pesma Uoči svete Agneze bila je izvrsna priča o mladom ljubavniku koji otima nevestu iz utvrđenja njezinih neprijateljski raspoloženih rođaka. La belle dame sans merci je pesma na narodnu temu lepe i zle žene koja ima moć privlačenja i uništavanja muškaraca, pesma prožeta osećanjem strave i izgubljenosti.

Boginjo! počuj ovaj pjev bez sklada,
Iz slatkog žara i spomena draga,
Što vre – i prosti, da ti tajne sada
U uha pojem školjkasta i blaga:
Sigurno sanjah, il’ zar vidjeh danas
Krilatu Psihu otvorenih zjena?
Kroz šumu lutah, i kad ostavlja nas
Najednom miso, zatreptih ko sjena,
Videć dva bića, gdje bok pokraj boka,
U travi leže pod krovom mrmora
Lišća, a cvijeće dršće kraj žubora
Potoka laka toka:
Međ’ cvijećem svježa korijenja, a oka
Mirisnog, plavog, boje srebrn-bijele,
Purpurna pupa – ležahu duboka
Daha u travi: krila im se žele,
Ne ljube usne, al’ – zbogom – ne vele,
Ko da ih dijele meke ruke drijemne,
Cjelove prošle nadcjelivat spremne,
Kroz nježnu ljubav što sjaj zore nosi:
Krilatog dečaka poznadoh, što spava;
Ali ti, sretno, sretno grle, tko si?
Njegova Psiha prava.

Rođena zadnja, vizijo najljepša,
Olimpske vlasti svele nemilice!
Od zvijezde Feba na nebu još ljepša
Il’ večernjice – nebeske krijesnice;
Ljepšoj ti od njih nitko hram ne pruži,
Nit oltar cvijećem kiti;
Nit zbor ti nježni djevica ne tuži
Kad sat noćni hiti;
Nemaš ni frule, lutnje, glasa, kada,
U kadilniku da ti tinja,
Svetišta, luga, ni proroka, pa da
Proriče žarki san mu usna sinja.

Presjajna! prem za zavjete predane
Prekasno, kasno za zvuk lire mili,
Zborišta kad su bile šuma grane,
Kad vatra, voda i zrak sveti bili;
Ipak u dane, što daleko tako
Od sretne dobe, – ja ti krila sjajna
Nad Olimpijcim’ sveilim vidim lako
Pršit – i pjevam od zanosa tajna.
Daj, da ja budem tvoj hor, te da tužim
U noćne sate;
Tvoj glas i lutnja, frula, s kadilnika
Miris što slatko tinja;
Svetište, lug i prorok snena lika,
Kom žari usna sinja.

Jest, tvoj svećenik bit ću, hram ti dići
Negdje u tajnom mjestu svoga uma,
Gdje s granjem misli slatka bol će nići,
Ko borje šumit s vjetrom mjesto šuma;
Okolo svud će tvoj lug taman vele
Gorama divljim prekrit sve gromade
I tu će ptice, lahor, vrutci, pčele
Ljuljuškat u san na šušnju Drijade;
I tu, gdje mir se na daleko pruža,
Isplest ću od ruža
Svetište prućem mozga, koji misli,
S pupovim, zvoncim, zvijezdama bez imena,
Od sveg što mašta vrtlarica smisli,
Što gajeć cvijeće vječna je promjena:
Tu će ti biti mekana naslada,
Otvoren prozor noći
I baklja, sve što sjene misli svlada,
Da ljubav može doći.

    Rodio se u Londonu, u imućnoj porodici. Ostavši rano bez tragično nastradalog oca, Kits je tražio razne puteve kompenzacije tog gubitka. Bio je to jedan od događaja sa dubokim uticajem na njegovu psihu. Od majke je nasledio lepotu, fizičku vitalnost i intenzivnu senzualnost, ali i nažalost predispoziciju prema tuberkolozi. Tokom školovanja izučavao je prirodne i egzaktne nauke, istoriju i jezike. Čitao je Voltera i renesansne umetnike u originalu. Sa 15 godina odlučuje se za medicinu kao profesiju. Godine 1815. Kits nailazi na čoveka koji mu je za neko vreme postao duhovni otac i ideal - pod čijim je uticajem, kao početnik, pronašao izvesno mesto za sebe u svetu književnosti. Bio je to Li Hant, tada istaknuti napredno liberalni publicista, uz to esejist i pesnik. Kits se divio njegovoj političkoj hrabrosti u napadima na korumpirani režim, u listu the Examiner. Hant ga uvodi u literarno-umetnički krug i objavljuje mu prve pesme.

 

LA BELLE DAME SANS MERCI

Samotni, bledi viteže čuj me,
kud bludi korak tvoj?
Jezerom već su trske suve,
Minuo tica poj.

Viteže nesrećni, o šta te muči,
kakav te skoli jad?
Veverica već je lešnike zbrala,
prestade poljski rad.

Na čelu tvome ja ljiljan vidim,
groznice vlažan dar,
na obrazima klonulu ružu,
usahnu sve joj čar.

– Ja gospu sretoh poljima ovim,
prelepu, vile kći,
dugačkih vlasi i hoda laka,
divljina okom joj zri.

Ispletoh venac za čelo njeno,
grivne i mirisan pas,
ona me pogleda čežnjivim okom,
zajeca blag joj glas.

Popeh je tada na vranca moga,
slep za sav božji svet,
povita stasa pevaše pesmu,
vilinskih reči splet.

Korenje dade mi i divljeg meda,
i rose pitku slast,
i stranim jezikom prozborimeni:
ti si sva moja strast!

Vilinskoj špilji povede mene,
uzdah iz grudi gna,
i divlje oči, tužne joj oči
celivah sve do sna.

I tu sanjasmo na mahovini,
i snih, vaj srcu mom!
poslednji sanak koji prosanjah
na bregu ledenom.

Kraljeve, ratnike, kneževe videh.
Bleđi od smrti svi,
vikahu: „Zanavek zarobi tebe
la belle Dame sans merci!“

Njine otpale usne u tami
zijahu pretnjom zlom,
iz sna se prenuh i videh – ležim
na lednom bregu tom.

I eto zašto samotnom, bledom,
sad bludi korak moj,
mada su jezerom trske već suve
i tica minu poj.

    Mada politički svestan i angažovan, Kits u svojim velikim delima nije direktno odražavao tamne strane društvene stvarnosti svoga doba. Zbog povezanosti sa liberalnom opozicijom trpeo je mržnju i ignorisanje vlasti i kritičara. Što se odnosa prema religiji tiče, od ranih je dana bio negativan. Možda je prvi razlog za takav stav video u svom tutoru - licemernom i korumpiranom funkcioneru zvanične crkve. Isto tako, brojne smrti unutar porodice uticale su na njegovu odbojnost i neverovanje u božansku pravdu i milosrđe - crkvena zvona podsećala su ga na grobnice i izazivale u njemu odvratnost.

 

    Svetlost, radost lepotu i smisao pronalazio je u umetnosti. Umetnost je, u svim svojim vidovima, za Kitsa lično značila nalaženje lepote i stvarnih vrednosti koje se uzdižu iznad ružne i mučne svakodnevnice. To je za njega bila nasušna potreba, kojoj je intenzivno, u poslednjim godinama života strasno služio.

 

    Prva Kitsova objavljena pesma - sonet O solitude! If i must with thee dwell (1816.) otkrva tipično romantičarski zov prirode usamljenom čoveku u gradskoj teskobi. Naporan, ali izuzetno brz pesnički razvoj Džona Kitsa odražava se već u njegovoj prvoj knjizi pesama Poems by John Keats (1817.). U toku te godine počela je i Kitsova emancipacija od Hantovog uticaja. Plodnost, toplina, slasti i bogatstva što ih sva ljudska čula povezuju s jeseni oživljavaju u tri strofe Kitsove Ode jeseni, u kojoj su slike zlatne bogate godine isprepletene sa scenama iz svakodnevnog života i tradicije.

 

... Doba magle, doba berićeta štedra,

drugo zrelog sunca omiljenog ti,

da skupa blaženstvom ispunite nedra

lozi oko slamnog krova što ste svi;

da jabuke pognu mahovinom grane

obrasle, da sočnost u plodu se stiče,

da krupnjaju tikve, lešnik letorast

da zajezgra slatko, i da stalno niče

pozno cveće, da bi pčele užurbane

pomislile da će večno trajat dane

toplo leto što im puni saća slast ...

 

        Sledi epski spev Endimion (1818.), čije izvorište pronalazi u grčkoj legendi o pastiru Endimionu i njegovoj ljubavi prema Sintiji - boginji meseca. Smisao speva se najčešće tumači kao alegorija Kitsovog estetskog kulta - služenja idealnoj lepoti ili traženja nadzemaljskih večitih istina koje prevazilaze prolaznost života. Novi spev - Hiperion, još jedno viđenje grčkog mita o Hiperionu, bogu Sunca, odražava revolucionarnu duhovnu klimu. Bio je to spev sa temom ljudskog napretka, izraz želje da vlast preuzme jedna nova generacija, neopterećena predrasudama i sebičnim interesima starih božanstava. Hiperion predstavlja Kitsovu ličnu identifikaciju sa Apolonom, koji od sanjara postaje kroz saosećanje sa drugima pesnik, a svojim znanjem i razumevanjem čitavog toka razvitka čovečanstva od smrtnog mladića postaje bog.

Boli me srce, san klonuća mori,
Ko da se napih divlje živoline,
Il’ ispih do dna opoj ponajgori,
Il’ ko da padoh Leti u dubine:
Ne jer ti usud zavidim presretni,
Već jer me sreći puna sreća tvoja,
Da ti, o šumska Drijado krilata,
Kroza splet poletni
Zelene bukve i sjena bez broja,
Proljeću pjevaš, laka i grlata.

Htio bih gutljaj vina! što je bilo
Hlađeno dugo zemlji u bezdanu,
S okusom Flore, zelen s polja pilo,
Provanse pjesmu, ples, radost sunčanu!
Oh, želim čašu vina topla, gusta,
S Juga i punu rujne Hipokrene,
Da rub joj kipi biserastim zrakom,
A purpurom usta:
Da mogu ispit, nek nevidan svene
Život mi s tobom zavit šumskim mrakom.

Daleko svenut, iščeznut, nestati
I smetnut s uma što nikad ne znade
Ti među lišćem, kako čovjek pati
I zgara čujuć gdje svak jada jade;
Gdje kljenut trese zadnje kose sijede,
Gdje mladost blijedi, kopni i umire,
Gdje mislit znači biti prepun boli,
Gdje zdvojnošću blijede
Olovne oči, gdje lijepost samire,
A ljubav sutra dočekat ne voli.

Otale! k tebi želja letjet mi je,
Bez leoparda i bez kola Baka,
Već na nevidnim krilima poezije,
Prem tu me drži, priječi misao svaka:
I već sam s tobom! noć mekoća mije,
Kraljica Luna možda je na tronu,
U krugu svojih svih zvjezdanih Vila;
Al’ svjetlosti nije,
Van te što s daškom s neba tiho klonu
Kroz zelen-tamu vrzom s bezbroj krila.

Kakvo mi ne znam pod nogama cvijeće,
Nit kakav nježni miris kiti grane,
Al’ kroz mrak svaki, što mirisan slijeće
Pogodim darak dobe rascvjetane:
Divljega voća, guštare i trave,
Bijeloga gloga, šipka i ljubice,
Što skrita lišćem vrlo brzo svene;
I kćerke ubave
Svibanjske – pjane od rose – ružice;
Mrmore baja ljetne noći snene.

I tamu slušam: nekoliko puta
U Smrt sam blagu zaljubljen gotovo,
I zvah je rimom zamišljenih ćuta,
Da splije blago disanje mi ovo;
Ljepše no ikad sad me mrijet snalazi,
U ponoć nestat bez boli u sebi,
Ti dokle poješ dušom zanesenom
U ovoj ekstazi!
Ti još bi pjevo, ja te čuo ne bi’
I na tvoj rekvijem postao bih busenom.

Rođena nisi smrtnom, vječna ptico!
Nit porod gladni, da ti zator bude;
Tvoj pjev bje slušan, što mi noćas klico,
U drevno vrijeme od cara i lude:
Možda to isti pjev je, što put nađe
U srce Rute, kada tužne zjene
U tuđem žitu, dom svoj plačuć, staja;
Pjev što često sađe
Na čarni prozor, otvoren na pjene
Opasnih mora vilinskog beskraja.

Beskraja! to je prava riječ ko zvono,
Što od tebe me zove mome meni!
Zbogom! jer mašta splest ne može ono,
Što, misle, kadar taj vilenjak sneni.
O, zbogom! zbogom! tužni pjev ti vene,
Prelazeć travnik, preko vode plije,
Do boka humka: da već na dubravam
Nijem, pokopan svene:
Je l’ to san budni il’ sanja vizije?
I nesta pjesme: – bdijem ili spavam?

    Kitsove ode s pravom spadaju među njegova najčitanija dela. U njihovoj relativno kratkoj i beskrajno bogatoj formi Kits je dao neke od svojih najboljih dela. U virtuoznoj Odi slavuju (1819.) Kits se, na dramatičan način, identifikuje sa glasom slavuja kao glasom besmrtne lepote. Kits slavi pesmu koju peva slavuj. Ona je za njega simbol vanvremenskog i beg iz sveta promena i propadanja. Kompozicija je bogata, milozvučna i ritmički raznovrsna. Lepoti i melodičnosti doprinose složena simbolika slavuja: on je idealizovano prirodno biće, simbol umetnosti (besmrtna pesma) i umetnika(smrtni pesnik).

 

     Jednako moćna Oda grčkoj vazi velika je apoteoza umetnosti, koja rešava na planu nestvarnosti nezasitu i beznadnu ljudsku čežnju za srećom i postojanošću. Ona je ujedno i himna mašti koja nadmašuje stvarnost. Kits se bavi trenutkom lepote koji u umetnosti postaje besmrtan. To je trenutak kad se lepota i istina spajaju zauvek i bez promene, trenutak kojeg nema u prolaznoj stvarnosti.

Ti večno nevina, nevesto spokoja!
Odojče tišine i sporih časova,
ti, pevaču šumski, što kroz usta tvoja
navire poj lepši od naših stihova:
kakva bajka cvetna oko tvojeg boka
ovi u dolini Arkadije zlatne
bogove i smrtne ljude u isti mah?
Ljudi i bogovi ko su? Nepodatne
device te ko su? Beg, bitka žestoka?
Kakve su to frule? Kakav zanos plah?

Pesme što čujemo drage su, al draže
još su nečuvene, i stog nek zaječi,
frule, ne za uvo već što može blaže,
svirka duhu našem sa pesmom bez reči.
Pod stablima nećeš, o mladiću lepi,
stati s pesmom, niti stabla će da mru:
smeli ljubavniče, blizu svrhe ti si,
a ne ljubiš dragu, no zato ne strepi,
volećeš večito večno mladu nju.

Srećne, srećne grane! Nikad lišće vedro
neće vam proleću reći zbogom žalno;
o sviraču srećni, nesmoren i štedro,
sviraćeš na fruli nove pesme stalno;
večna ljubav, večna, srce nek prevlasti,
uvek strasno i za uživanje orno!
Večno zadihana, večno mlada žud,
slobodna od iga svake ljudske strasti
kad nam srce klone gorko i umorno,
a orosi čelo grozničava stud.

Ko su ljudi ti što u hram idu trajno?
Kojem žrtveniku, žrecu tajanstveni,
vodiš tu junicu što muče očajno,
svilenih bokova cvećem okićenih?
Gradić pokraj reke il na žalu što je,
il na bregu s mirnim zamkom u samoći,
tog smernoga jutra što napušten bi?
O gradiću, večno uličice tvoje
biće tihe… niko nikad neće doći
da nam kaže zašto pust ostade ti.

Grčko remek-delo! Sa jasnim držanjem
devica i ljudi koji mramor diče,
s ugaženom travom i sa šumskim granjem:
mučiš misli naše, ćutljivi obliče,
kao večnost. Hladna pastoralo, traješ, –
dok smrt pokolenja lišava životat
kao svedok večni slušajuć tuđ vaj –
da čoveku kažeš prijateljski da je
lepota istina, istina lepota,
i to je na zemlji sve, čoveče, znaj.

     Mada sa ostalim odama i pokušajima na polju drame nije dosegao visine prethodnih dela, Kits ostaje jedan od najznačajnijih pesnika romantičarske epohe. Lepotu stvaralaštva njegove zrele poezije malo ko je uspeo da nadmaši. Ostaće upamćen kao veliki esteta i jedan od najvećih pisaca soneta u Engleskoj 19. veka.

 

    Iza Džona Kitsa je ostalo vanvremensko delo, težnja ka trajnosti i sva njegova senzualna toplina ljudske prolaznosti. Kao što je to pretočio u stihove njegov prijatelj Šeli: Mir, mir, on nije mrtav, samo je utonuo u san o životu... Veliki san o životu koji je svojom lirikom tako lepo naslikao.

 

by Dragan Uzelac, sanjar – lutalica, 2014-06-09.