Dragan Uzelac

ELIZABETH COTTEN (1895. – 1987.)

Elizabeth Libba Cotten (1895.-1987.), najpoznatija po bezvremenskoj pesmi Freight Train, izgradila je svoju muzičku zaostavštinu na čvrstim temeljima afroameričkih instrumentalnih tradicija s kraja 19. i ranog 20. stoleća. Svojim pisanjem pesama, svojom tiho zapovedničkom osobnošću i svojim jedinstvenim stilom sviranja levoruke gitare i bendža, nadahnula je i uticala na generacije mlađih umetnika. Godine 1984. Nacionalna zadužbina za umetnost proglasila je Cotten stipendistom nacionalne baštine, a kasnije je Institut Smithsonian priznao kao živo blago. Nagradu Grammy dobila je 1985. kad joj je bilo devedeset, gotovo osamdeset godina nakon što je počela komponovati vlastita dela.

Teretni vlak, teretni vlak, juri tako brzo
Freight train, freight train, run so fast

Teretni vlak, teretni vlak, juri tako brzo
Freight train, freight train, run so fast

Molim te, nemoj reći u kojem sam vlaku
Please don't tell what train I'm on

Neće znati kojim putem idem
They won't know what route I'm going

Kad budem mrtav i u grobu
When I'm dead and in my grave

Nema više dobrih vremena ovdje za kojima žudim
No more good times here I crave

Stavite kamenje na moju glavu i noge
Place the stones at my head and feet

I reci im svima da sam otišao spavati
And tell them all I've gone to sleep

Kad umrem, zakopaj me duboko
When I die, oh bury me deep

Dolje na kraju stare Chestnut Street
Down at the end of old Chestnut Street

Tako da mogu čuti starog broja devet
So I can hear old Number Nine

Dok se ona kotrljala
As she comes rolling by

Kad umrem, zakopaj me duboko
When I die, oh bury me deep

Dolje na kraju stare Chestnut Street
Down at the end of old Chestnut Street

Stavite kamenje na moju glavu i noge
Place the stones at my head and feet

I reci im svima da sam otišao spavati
And tell them all I've gone to sleep

Rođena u Chapel Hillu u Severnoj Karolini, Libba Cotten u ranoj je dobi sama naučila svirati bendžo i gitaru. Iako joj je to bilo zabranjeno, često je posuđivala bratove instrumente kad je bio odsutan, menjajući bendžo i gitaru kako bi ih lakše svirala levom rukom. Na kraju je uštedila 3,75 dolara potrebnih za kupovinu Stella gitare u lokalnoj trgovini. Cotten je odmah počela razvijati jedinstveni gitaristički stil koji karakterišu jednostavne figure svirane na bas žicama u kontrapunktu s melodijom sviranom na visokim žicama, metoda koja je kasnije postala nadaleko poznata kao Cottenov stil. Desnom je rukom peckala žice, a levom trzala, obrnuto od uobičajene metode. Štaviše, prebirala je bas žice prstima, a visoke tonove (žice melodija) palcem.

Libba se udala za Franka Cottena kad je imala 15 godina (što nije bilo posebno rano u to doba) i imala je jedno dete, Lily. Kako je Libba ulazila u porodični život, više je vremena provodila u crkvi, gde su joj savetovali da odustane od svoje svetovne muzike na gitari. Tek je mnogo godina kasnije Cotten, uglavnom zahvaljujući sretnom slučajnom susretu, uspela ugraditi svoj neizmerni talenat u profesionalnu muzičku karijeru. Dok je radila u robnoj kući u Washingtonu, DC, Libba je pronašla i vratila vrlo mladu i izgubljenu Peggy Seeger njezinoj majci, Ruth Crawford Seeger. Mesec dana kasnije, Cotten je počela raditi u kućanstvu poznate porodice Seeger koja peva folk. Kuća Seegerovih bila je neverovatno mesto na koje je Libba sletela potpuno slučajno. Ruth Crawford Seeger bila je poznata kompozitorka i učiteljica muzike, dok je njen suprug Charles bio pionir u području etnomuzikologije. Prošlo je nekoliko godina pre nego što je Peggy otkrila Elizabeth Cotten kako svira njihovu porodičnu gitaru. Libba se izvinila zato što je svirala instrument bez pitanja, ali Peggy je bila zapanjena onim što je čula. Na kraju su Seegeri upoznali Libbinu instrumentalnu virtuoznost i bogatstvo njezina repertoara. Zahvaljujući ranim snimcima njezina rada Mikea Seegera, Elizabeth Cotten ubrzo je počela održavati male koncerte u domovima kongresmena i senatora, uključujući i onaj kod Johna F. Kennedyja.

Do 1958., u dobi od šezdeset dve godine, Libba je snimila svoj prvi album, Elizabeth Cotten: Negro Folk Songs and Tunes (Folkways 1957., sada ponovno izdan kao Freight Train and Other North Carolina Folk Songs, Smithsonian Folkways 1989.). Pedantno snimljen od strane Mikea Seegera, ovo je bio jedan od retkih autentičnih albuma folk muzike dostupnih do ranih 1960-ih, i svakako jedan od najuticajnijih. Osim sada već dobro snimljene melodije Teretni voz (Freight Train),napisane od strane Elizabeth Cotten kad je imala samo jedanaest ili dvanaest godina, album je pružio pristupačne primere nekih od otvorenih štimovanja korištenih na američkoj folk gitari. Svirala je dva različita stila na bendžu i četiri na gitari, uključujući njezin stil Freight Train prebiranja melodija s jednom žicom, prilagodbu jugoistočnog country ragtimea.

Kako je njezina muzika postala sastavni deo folk revivala 1960-ih, Elizabeth Cotten je započela turneju diljem Severne Amerike. Među njezinim nastupima bili su Newport Folk Festival, Philadelphia Folk Festival, Univerzitet u Chicagu Folk Festival i Smithsonian Festival. Njezina je karijera izazvala veliku medijsku pažnju i mnoge nagrade, uključujući National Folk 1972 Burl Ives Award za doprinos američkoj folk muzici. Grad Syracuse u državi New York, gde je provela poslednje godine svog života, odao joj je počast 1983. nazvavši mali park u njenu čast: Elizabeth Cotten Grove. Jednako važna čast bilo joj je uvrštavanje u knjigu I Dream a World: Portraits of Black Women Who Changed America, Briana Lankera, čime se našla u društvu Rose Parks, Marian Anderson i Oprah Winfrey. Cottenini kasniji albumi, Shake Sugaree (Folkways, 1967.), When I'm Gone (Folkways, 1979.) i Elizabeth Cotten Live (Arhoolie 1089), nastavili su osvajati pohvale kritike. Elizabeth Cotten Live nagrađen je Grammyjem za najbolju snimku etničkog ili tradicionalnog folklora 1985.

I am goin' away, baby
And I'm goin' to stay;
You spent all o' my money
You got no time for me
Yes, I'm goin' away, honey
And I'm goin' to stay
Baby, you' going to miss me
That's when I go away

You called me yo honey
You spent all o' my money
And you think that's funny?
That's why I'm going away

You know you weren't true
Baby, I believed in you
I am broken hearted, just
Oh the way you do
You said you loved me
Baby, no other one but me
You never gave me no lovin'
That's why I'm goin' away

You called me yo honey
Spent all o' my money
And you think that's funny?
That's why I'm going away

Elizabeth Cotten nastavila je s turnejama i nastupima sve do kraja života. Njezin poslednji koncert bio je onaj koji je za nju priredila folk legenda Odetta u New Yorku u proleće 1987., malo pre smrti. Cottenina ostavština živi ne samo u njezinim vlastitim snimkama nego i u mnogim umetnicima koji nastavljaju svirati njezina dela. The Grateful Dead producirali su nekoliko izvedbi pesme Oh, Babe, It Ain’t No Lie, Bob Dylan obradio je uvek popularnu Shake Sugaree, a Freight Train nastavlja se kao omiljena i snimljena melodija koju sviraju Mike Seeger, Taj Mahal i Peter, Paul i Mary, da spomenemo samo neke. Libbine snimke, koncertne turneje, medijska pohvala i velike nagrade svedočanstvo su njezine genijalnosti, ali prava mera njezine ostavštine leži u desecima hiljada gitarista koji neguju njezine pesme kao omiljeni deo svog repertoara, čuvajući i održavajući na životu njezin jedinstveni muzički stil.